THE WORLD DOMINATION LIVE
Osmose Records, 1998.
Ovaj dvostruki CD tumačim kao početak kraja jedne slavne (dostojanstveno komercijalne) ere svima omiljenog pravca metala iz mlađe nam faze glazbenog odrastanja i početak okrutne eksploatacije trišta diverzantskim ubacivanjem kojekakvih neprovjerenih i nepouzdanih nadolazećih kvazi-nada.
Razdoblje je to kada je izašao "Eld" od Enslaveda, iako viking metal, zlatnim slovima upisan u black metal povijest. U slično su vrijeme i Emperori postavili nove standarde s "Anthems...", Dark Tranquillity je bio na vrhuncu stare ere, Cradle of Filth još jedonekle uivao dostojanstvo ozbiljnih ljudi, Behemothi su prodali dušu vragu, a tko je imao priliku, mogao je posvjedočiti da je black metal došao na naše prostore jer se svakih nekoliko mjeseci mogao "zaletiti" u Ljubljanu na koncerte poput Enslaveda, Old Man's Childa, Rotting Christa, Sacramentuma, Enthroneda, Behemotha, Dark Funerala i mnogih drugih koji su u to vrijeme bili u nezaustavljivom zamahu.
Za mene koji sam odrastao na Osmoseovim baendovima, vijest o World Domination turneji u Grazu značila je samo jedno - najveći metal događaj na ovom prostoru dosad (kasnije zamijenjen monumentalnim Metal Meltingom u Zadru, hahahaha...).
Na prvom CD-u nalaze se Demoniac, Dellamorte, Swordmaster i Bewitched, a na drugom Enslaved i Dark Tranquillity. Primjećujete li razliku između bendova na prvom i drugom CD-u? Za neke me ne čudi što su propali, a nekih mi je zaista ao kada ih retro preslušavam.
Koncert otvara Demoniac s tri stvari krljavog zvuka i kreštavih vokala. Do tog vremena Demoniac sam smatrao mitskim utemeljenjem sotonizma, ritualnog orgijanja i epskim vrhuncem krljavog metala s Novog Zelanda koji se početkom devedesetih libio uzeti intro iz Conana za album. Za dvije sam stvari na liveu siguran da su s drugog albuma koji je zvučao kao mješavina omekšanog blacka i veselog lakonotnog heavy-thrasha. Izvedba je u skladu s općim stanjem u kakvom sam ih upoznao i vidio na koncertu u Grazu - gitarist toliko pijan da jedva stoji na nogama, vokal malo manje, a session basist i bubnjar trijezni i uzalud sviraju dok gitarist baca senf po stageu, trči s kacigom na glavi i non-stop gura glavu vrata gitare vokalu u guzicu. Loše.
Dellamorte zvuči kao vrlo prljava thrashcore inačica Entombeda i srodnika (op. moda griješim, ali mi kvaliteta snimke ne dozvoljava dovoljnu preciznost prosudbe, no o zvuku kasnije...) koja bi tek sada prošla zamjećenije, jer tko je u ono vrijeme vidio dalje od corpsepainta i bljuvanja vatre.
Nakon njih na red dolazi Swordmaster, vrlo brza izbasirana fuzija black metala i thrasha. Prva stvar s EP-ja "Wraths of Time" gdje još nisu toliko koketirali s thrashom i dvije stvari s albuma "Postmortem Tales" gdje je navedena povezanost anrova najbolje izraena. Priznajem da mi je ovog benda najviše ao jer je u našoj varoši prošao nezamijećeno, a mogao je postati dobar odgovor na Behemote i slične bendove.
Sada na red dolaze Bewitchedi. Pioniri retro-thrasha uz Dark Tranquillity najviše odudaraju kvalitetom zvuka, a u to vrijeme aktualni album "Pentagram Prayer" toliko je uzburkao duhove zamrle u aktualnim black tokovima da su i najzadrtiji i najkonzervativniji trešoljupci (podaci dostupni u redakciji) podlegli iskušenju i za kratko vrijeme uivali u čarima ove grane metala zasnovane na nemilosrdnoj reciklai. Ili ih mrzite ili ih oboavate, ali i dan danas mi se teško odlučiti tko je napravio najveću šutku na koncertu.
Drugi disk otvaraju Enslavedi s "Kvasirs blod", "Fenris", "Jotunblod" i "Alfablot". Vrlo dobra izvedba unatoč malo raštimanim gitarama i nekoliko sitnijih raspada na samom početku. Sve u svemu, u konačnici i više nego zadovoljavajuća izvedba usprkos miks felerima (jedna gitara i vokal osjetno su glasniji). Usudio bih se reći - odlična! Čak su i Grutleovi clean vokali odlično otpjevani (što je na live snimkama kod mnogo bendova dobrim dijelom očaj).
Za kraj headliner i - Dark tranquillity. Vrhunac večeri, zericu kreštave gitare i prenaglašen vokal, ali opet sve na svom mjestu, precizno odsvirano i ljigavo melodično (zbog toga ih volimo) i najbolji zvuk od svih bendova. Naglasak na pjesme s "The Gallery" i "The Mind's I", a posebna pohvala ide vokalu koji je na koncertu skakao i trčao po stageu i pjevao sa svakim tko bi se popeo gore i uzimao mu mikrofon iz ruke.
Na kraju opet dvojba - čemu kupovati ovaj CD kad od svakog benda imate samo po nekoliko stvari, a ako ste picajzla u pogledu produkcije, ostat ćete ionako nezadovoljni (iako drugi dio krivice preuzimaju bendovi zbog vlastitog zvuka).
Kupite ili preslušajte ovaj CD jedino ako ste izuzetno emocionalno vezani za Osmoseove bendove i period u kojem je sve ovo nastalo, a ako ne zbog toga, onda zbog cijene od svega dva ili tri eura u katalogu, pa će vaša kućna CD kolekcija biti još deblja...
Tha B-man