Suffocation: "Souls to Deny"
Relapse Records, 2004.
Mesije i neokrunjeni bogovi death metala napokon su se vratili!
Ovi neukusni i izlizani epiteti sasvim su dovoljni da im se ulizivački ispričam za svu nepravdu koja im se dogodila u zadnjih desetak godina. Neću ulaziti u pozadinu odnosa sadašnjih i bivših članova, ponovno oformljavanje i postavu tipa: "sve je to za lovu i preko kurca..." zato što mi je već nakon prve minute slušanja sve jasno i svejedno za bilo kakve komentare.
Priznajem, kad sam ga prvi put zavrtio, iznad glave mi se stvorio jedan veliki upitnik. Počevši od čudnih rifova, suhog i sterilnog vokala do produkcije koja je kao zategnuti obruč koji ne dozvoljava da bilo koji instrument imalo iskoči, a kamoli da pokoji rif malo više dođe do izraaja. Album naalost nije straight-in-tha-face-suffocation meljava iz starih vremena kakav svi prieljkuju, a nadomjestak tome je neprekidno zasipanje isprva čudnim, a kada ih probavite, odličnim "osvjeavajućim" rifovima. Godine su učinile svoje pa je od prvotne razaračine glazba evoluirala u prvoklasnu tehničarsku 'brutala' poslasticu koja u sebi ima sigurnosnu kočnicu (produkcija i nastavak na "Despise the Sun" korijene) koja ne dozvoljava da se sve pretvori u kaos nego sve dri dri kontrolirano (ponovo pogledati pod komentar produkcije).
U gomili jedan-bolji-od-drugog rifova zamislite zaprepaštenje kad na početku druge pjesme krene Dissection/ Mayhem rif, a pri kraju sjevernjački melodic death metal rif. Iznenađenja nikad dosta, i to pozivinih, naravno.
Da skratimo, album će kod zadrtih fanova dobiti umanjene ocjene, a kod stručnog irija (hahah...) najviše ocjene za sve vidove izvedbe.
Matija Ivandić