RUNNING WILD: "ROGUES EN VOGUE"
Gun Records, 2005.
Injekcija ivota i mrvica melodije sačinjavaju svu mudrost koja je bila potrebna dobrom starom Rock 'n' Rolfu da nakon posljednjeg albumskog debakla ponovno Running Wild osovi na noge i čiste savijesti nastavi pohod započet prije 20+ godina i 13 albuma. Zvuči jednostavno? Moda, ali upravo te sitne preinake "Rogues en Vogue" čine najboljim RW albumom u posljednjih 10 godina (a time i automatski najboljim radom pod okriljem Gun Recordsa).
Album sadri 11 pjesama standardnog RW štiha (čitaj: struktura pjesama i stil nepromijenjeni još od prvijenca) kompletno potpisanih od strane Rolfa Kaspareka (koji je, usput, odsvirao i sve gitare) i finaliziranih te zapečaćenih produkcijom istovjetnom onoj s "The Brotherhood" albuma (kako kome, ali meni taj "plastični" zvuk bubnjeva nikako ne lei).
Iz pregršta sjajnih za rubriku "favoriti" izabrane su "Draw the Line" (pomalo čudan izbor za otvaranje albuma), "Angel of Mercy", "Skull & Bones" te neizostavni ep "The War" (premda malo preveselog karaktera ako se uzme u obzir tema koju obrađuje). Prigovor (ako se izuzmu prijespomenuti bubnjevi) ide jedino na račun pomanjkanja "piratske" tematike u pjesmama i nedostatak slika u bookletu jer mi to onemogućuje humoristične komentare na imid benda u ovom izvještaju.
Pjesme "Cannonball Tongue" i "Libertania" pojavljuju se na limitiranoj verziji albuma i moglo bi se lagano reći da kvalitetom i onim "catchy" elementom zasijenjuju svih 11 regularnih. Osjećaj koji izazivaju dao bi se usporediti s onim kada po prvi puta poslušate "Gates to Purgatory" ili "Under Jolly Roger".
Iako sam zbog prijašnjih radova skoro pa digao ruke od njih (premda onaj "Victory" i nije bio toliko loš) Running Wild su se vratili sa, kako sam to već ranije spomenuo, svojim najboljim albumom u posljednjih 10 godina. Treba li bolje preporuke?
Igor Košutić