Neurosis: Given to the Rising"

Dvadeset i dvije godine ustrajanosti. Ne izgleda tako puno kada se uzme u obzir da gotovo svaki bend koji je počeo osamdesetih danas svira, iz svakakvih razloga, gdje bi polovicu trebalo osuditi i zatvoriti zbog rušenja i blaćenja vlastitog integriteta. Ali kada se sagleda što je zapravo kalifornijski kult učino za ove dvije dekade, onda je stvar vrijedna poštovanja. Svatko će se sjetiti barem nekoliko bendova koji ulaze u kategoriju svevremenskih i koji su svojom ostavštinom to istinski zaslužili, ali koliko ih je nadišlo razinu benda? Na pitanje što može preporučiti mladim umjetnicima, novim snagama koje streme prepoznavanju, Scott Kelly odgovara da traže ljude, a ne muzičare. To je zapravo Neurosis. Nije riječ samo o pet (šest, ili čak više*) izvrsnih muzičara koji rade izvrsne aranžmane, rifove i slično, već je to obitelj. Ne zasnovana na krvnoj vezi nego na zajedničkim vizijama, mislima i stavovima o životu i međuljudskoj problematici. Cilj se ne postavlja unapriijed. Stvara se i istražuje, put nije određen, što se može primjetiti kroz pedantne i slojevite promjene koje se događaju kroz albume. Ego - Neurosis, alterego - Tribes Of Neurot, sve to pod okriljem Neurot Recordings. Kontrola je potpuna i nema niti jednog razloga zašto bi se sljedilo ikakve trendove ili da se rade kompromitirajuće promjene radi komercijalne uspješnosti. Duboki naklon, dame i gospodo, zaslužili jesu.

"Given to the Rising" otvara poglavlje povratka zvuku sklonijem gitari koja buči i koja nije ugodna. Slično kao efekti i zvukovi koji su glasniji nego ikad prije i također nemaju namjeru ugoditi slušatelju. Naslovna, ujedno i uvodna, "Given to the Rising" zapravo je jedini moment koji je predvidljiv na albumu zbog standardnijih i poznatih tekstura, na momente sličnima "A Sun That Never Sets" fazi. "Fear and Sickness" i "To the Wind" veliko su iznenađenje jer su melankoličnije i neagresivnije, kombinacija sporog i mid-tempo sanjarenja s melodijama kakve nismo navikli slušat od oaklandske petorke. "To the Wind" zapravo nije u cjelosti dio prethodno navedene priče jer od momenta kada Kelly razdere zvučnike povikom "...to the wiiiiiiiiiiiiiind..." stvari se mijenjaju. Crno, crnije i najcrnje, kratko rečeno, je ono što slijedi "At the End of the Road" i "Hidden Faces" nose jednostavni power korodovi popraćeni snažnim, ponavljajućim i izvrsno aranžiranim Roader (bubnjar) ritmovima, gdje je drugo spomenuta dovedena do brzina kakvih nije bilo još od "Souls at Zero" faze. "Water is Not Enough" i "Distill" kulminacija su svih elemenata novog albuma i čine vrhunac. Posebno bi istaknuo vokalne aranžmane koji su otišli stepenicu dalje i dostojni su pravih muževa kakvi su Von Till i Kelly u svojim četrdesetim. Posljednja "Origin" je najemotivniji moment na albumu, presjek osjećajnosti Blood & Timea** i mračnije, disonantnije verzije "I Can See You" s "Eye of Every Storm". Nemojte odustajat nakon dvadeset slušanja jer je to tek početak...

Ante Jurić Marijanović

* Koliko je zapravo ljudi u Neurosisu? Na albumima se gotovo uvijek pojavljuje violinistica Kris Force, koje nikad nema na koncertima, dok je Josh Graham, majstor od vizualija, uvijek prisutan na nastupima pred publikom, ali zato na albumu posla nema... Stoga predlažem da se zadržimo na petorci Kelly-Von Till-Roader-Landis-Edwardson.

** Blood&Time, projekt Scott Kellyja i Noah Landisa

Internet stranica sastava: www.neurosis.com
Datum objavljivanja izvještaja: 23. 06. 2007.

	Given to the Rising
	izdano: 2007. godina
	izdavač: Neurot Recordings
	Given to the Rising Fear and Sickness To the Wind At the End of the Road Shadow Hidden Faces Water is not Enough Distill (Watching the Swarm) Nine Origin