NUCLEAR ASSAULT: "ALIVE AGAIN"
SPV, 2003.
Meni sigurno dvije najljepše novosti 2002-e bile su ponovno okupljanje američkih thrash legendi Dark
Angel i Nuclear Assault. Dok prvi još muče muke oko pridobivanja originalnih članova
na svirku, drugi su već odradili američku turneju, otprašili nekoliko festivala
u Europi i sad se prijete novim albumom koji bi, kako kau, trebao biti mješavina
njihovih klasika ''Survive'' i ''Handle With Care''. E, dok mi to sve čekamo,
uvalili su nam ovaj live za ubijanje vremena.
Bend se ponovno okupio nakon 8 godina u originalnoj postavi (Bramante, Evans,
Conelly i Lilker) i sudeći po prezentiranoj energiji i bijesu zvuče kao da se
nisu ni raspali. Album je snimljen 05. 11. 2002. u klubu Jarrod's Live Rock Showcase
u Massachusettsu i bačen je u ralje nestrpljivih fanova bez imalo studijskog ušminkavanja
tako da moemo uivati u sjajnom live zvuku sa svim onim šarmantnim falševima
koji spašavaju atmosferu od sterilnosti (tko uopće moe uivati u studijski ''ispeglanim''
koncertima?!?). Unikatni Conellyev vokal tek nakon srameljivog nastupa u početnoj
''Rise From the Ashes'' dobiva na snazi i na svojoj boji nosi cijeli album pa
u sjajnoj vokalnoj izvedbi moete uivati u klasicima poput ''Trail of Tears''
i ''Betreyal''. Naravno, Danny Lilker na basu pri 'ko blesav, a ni Bramante (gitara)
i Evans (bubanj) ne ostaju duni.
Dobivamo sveukupno 12 pjesama i prema popisu vidjet ćete da se bend drao prva
tri albuma tako da imamo pet pjesama s ''Game Over'' prvijenca, jednu s ''The
Plague'' EP-a, tri sa ''Survive'' albuma i tri s ''Handle With Care''.
Cover je jednostavan i efektan: dominiraju logotip benda i rogata lubanja
preuzeta sa ''Survive'' covera lijepo poloeni na zelenu podlogu na kojoj
moete primjetiti slike fanova, groblja i fragmente teksta pjesme ''Trail of Tears''.
Knjiica sadri slike članova benda, info o snimanju i nekoliko toplih i ugodnih
izgovorenih od strane Johna Conellya.
Dobre strane su nabrojane, 'ajmo malo o lošima. Za cijeli ovaj live album
imam samo jednu primjedbu... MINUTAA! Cijeli live album traje samo 38
minuta, što je za današnje standarde i trend izdavanja duplih live albuma
neoprostivo. Ako ga usporedim sa stvarno lošim prethodnikom (''Live At The Hammersmith''
iz '89-e izdan '92-e), moemo biti sretni što su nas bar poštedjeli svojih jednominutnih
pjesmica poput ''Lesbians'', ''Mother's Day'' ili ''Funky Noise''... ’ajde dobro,
stavili su ''Hang the Pope'', ali ta je za razliku od prije nabrojanih zakon.
Nema ni one očajne obrade Led Zappelina, ali samo 38 minuta... čisti hoštapleraj!
Evo, sad sve znate: sjajan live (pre)kratkog trajanja. Ma što sjajan...
jedan od najboljih izdanih u zadnjih 5 godina. Obavezno preslušati dok se s nestrpljenjem
čeka njihov sljedeći studijski uradak...
...što prije nadam se.
Igor Košutić