MACHINE HEAD: "HELLALIVE"
Roadrunner, 2003.
Naslov ovog live albuma bi se, prema njihovom gledištu stvari, mogao prevesti kao lajvčina, jebanje majke uživo, paklenjava od lajva, ili pak doslovnije - živi pakao. Bilo kako bilo, "Hellalive" je uistinu kvalitetan, energičan i moćan live album izvrsne izvedbe te još bolje studijske manipulativne korekcije meštra za nabrijanu mjuzu, Colina Richardsona. Dosta se toga promijenilo otkako je 1994. godine buntovnička neo-thrash bomba zvana "Burn My Eyes" doslovno uzdrmala cijelu scenu i olakšalo pola milijuna novčanika diljem svijeta. Nakon stresnog razdoblja i konačnog izlaska još jednog ubojitog poglavlja zvuka već okarakteriziranog kao Bay Area thrash, tri godine kasnije gitarist Logan Mader izlazi iz benda. Ranije nagoviješteni elementi dolaze do izražaja, te se za dva zadnja studijska albuma može reći da ih karakteriziraju prizvuci nadolazeće new-breed pošasti, hip-hopa, catchy i sladunjavog zvuka, post-grunge i poppy vokala te opušteniji pristup pisanju tekstova. Očito je da su, osim glazbenih utjecaja, na vidjelo došle i neke druge hm... slabosti pojedinih članova. Iako daleko od katastrofalnog, uz mnoge još uvijek poletne, naelektrizirane i lako slušljive pjesme, gotovo da se izgubio onaj stari apokaliptični, grubi realistični te djelomice mračni ispovjedni prizvuk starijeg materijala. Razlog za ovaj kratki presjek karijere leži u činjenici da je ovaj live-album na neki način uravnotežio stari i novi Machine Head te na taj način pružio nadu da stariji opus nije samo tako olako zaboravljen niti odbačen. U live atmosferu uvode nas poznati taktovi iz fima "Omen", dok su za početak i kraj albuma određene "Bulldozer" te "Supercharger", žestoke ode energiji nonkonformizmu 'novomašinhedovske' brije (za koju se svojevremeno činilo da ne može proizvesti niti napon od 1,5V, a kamoli Flynnovih famoznih 100.000V). Unutar više nego zadovoljavajućeg programa uživo mogu se naći stare kostolomske himne "Old" i "Davidian", ništa slabije "None but My Own" i polulaganica "I'm Your God Now" (obje s albuma "Burn My Eyes") te cipelarske "Ten Tone Hammer" i "Take My Scars" (obje s abuma "The More Things Change"). Ostatak uključuje "The blood, the Sweat, the Tears" (Beers) i "From this Day" koje su se već mogle čuti na starijem digipak live izdanju "Supercharger" te EP-u "Year of the Dragon", nakon kojih treba spomenuti "Nothing left" i baladu "The Burning Red", a zatim "Bulldozer" i "Supercharger" te hitoidna polulaganica "Crashing Around You" i tupava, ali razigrana "American High". Sve pjesme su odsvirane izvrsno, osim nekih starijih solaža, a gitarist često koristi flanger. Na snimkama iz Londona gitare sviraju Flynn i nedavno odbjegli Luster, dok je na snimkama iz Leipziga drugu gitaru svirao Phil Demmel, novi gitarist Machine Heada i bivši član Vio-lencea (Flynnov thrash bend prije M. H.). Ovo je ujedno, u ovome rangu, i jedan od najbolje otpjevanih live albuma, uključujući clean i agresivne vokale, koji su starijim stvarima dale novi, svježi štih. Flynn izuzetno dobro barata ulogom frontmena, dok je jedina zamjerka čestom ponavljanju; "Oh, my god... are you ready... are you with me... lose your mind... hands in the air..." i sličnim gimnastičarskim forama, ali, teško je imati i ovce i svinje. Ovaj album preporučljiv je svima koji su izgubili ili na neki način smanjili vjeru u jedan od najbitnijih aggro / cutting-edge metal bend devedesetih. Njihovim riječima to bi zvučalo ovako: "So grab yourself a beer, put it in your player (ma, budalo, ne pivo, nego disk!!! op.a.), crank it up loud... and enjoy being alive."
Matija Jelić
- Internet stranica sastava:
- www.machinehead1.com
- Datum objavljivanja izvještaja:
- 13. 05. 2003.
 |
Hellalive
|
