LAMB OF GOD: "ASHES OF THE WAKE"
Epic Records, 2004.
U zadnje je vrijeme svakako jedan od isturenijih i medijski zastupljenijih bendova samozvana Pure American Metal atrakcija imenom i prezimenom Lamb Of God. Nakon preimenovanja iz pomalo bukvalnog imena prevodljivog kao "Spali svećenika" ("Burn the Priest") u nešto suptilnije "Jagnje od Boga", momci su izdali dva dobro prihvaćena albuma - prvi "New American Gospel" (produkcija: Steve Austin/ Today is the Day), te drugi iliti njihovo breakthrough "As the Palaces Burn" izdanje (produkcija: Devin Towsend/ Straping Young Lad). Nakon palača koje se nisu uspjele oduprijeti vatri, Lamb of God potpisuje za major label, što pomalo čudi s obzirom na to da bend barem stilski ne djeluje dovoljno radio friendly niti podobnim za razne moderne medijsko komercijalne igrice. Nije da su L. O. G. baš novi Slayer, Pantera ili Korn, no opet, čini se da je prodaja njihovog drugog albuma u Americi ipak podigla obrve nekih glavonja i natjerala ih da se zamisle nad uplitanjem u budućnost istih. Bilo kako bilo, glazba je ono zbog čega smo ovdje, pa krenimo. Prva je i najprimjetnija promjena u produkciji. Ovaj put, nakon pomalo sitne trebleridden Towsendove produkcije prethodnog uratka dobivamo nešto sigurniji, no opet nekako isuviše sintetički zvuk. Koliko god u ovom slučaju takav zvuk ističe svu preciznost, kompresiju i umijeće ubojitosti poglavito gitarištičkog dijela Janjetove sviračke anatomije, toliko naravno i potkrada dobro nam poznati i svima drag thrasherki druk (mislim da bi im bolje leg'o neki Sneap ili Richardson). Uspoređujući ovo izdanje s "Palaces" albumom, teško da možemo reći da se stil promjenio, no svirački sve to sada zvuči otprilike kao "probali smo sve što nas zanima, naučili svirati kako nečastivi zapovjeda, te odlučili odbaciti masturbiram na Gotenburg spiku i izdati kompaktnije četverozidno militantno thrash/ death/ core kopile (ovo core je namjerno napisanu Italic stilom, jer se u biti ne može reći da L. O. G. imaju nekih doslovnih HC elemenata, ali uvijek dobro posluži kao zamjena za mosh/ groove/ powerthrash i ne znam ti kakve sve izraze). Još uvijek je tu hrpa prerecikliranih Slayer rifova/ ritmova i Meshuggah korjenčića, dok su sjevernoevropske (kako je jednom to izjavio Legacyjev axeman Viktor P. u svojem davnom povjeravanju Pišti) melodijice, iako gotovo izbačene, isjeckane i isprepletene kroz dvostruku gitarističku rafaljnu paljbu, tako da ravnjaka gotovo i nema. Ostaje nam jak i točan splet odličnih rifanja, gdje gitare većinskim udjelom thrash sviračke mase pletu i kačkaju mašću, solažicama, prebirima i melodičnošću, bez melodramatičnosti i kiča; bubnjanje je zahtjevnije, osobito na području pulsiranja po bas pedalama, a vokal standardno dubok i zapovjedan uz poneki izlet u visok vrisak. Za sviračke fetišiste, na albumu sa svojim solo gitarističkim iskazivanjem sudjeluju Alex Skolnick (ex-Testament) i Chris Poland (ex-Megadeth) i to na lokaciji naslovne instrumentalne skladbe. Jedina istaknuta zamjerka, osim napomene vezane uz produkciju, jest sveopća hermetika koja vlada albumom - već spomenuta četiri zida u toj su svojoj silnoj kompresiji i egzekutivnosti donekle zakinuli poletnost i pluća na koja bi bend ovakva inteziteta morao bolje pripaziti. I da ne zaboravim napomenuti, tekstualni je doprinos ovaj put znatnije okrenut u političkom smjeru... (kurvinski priznajem da nisam pročitao niti jedan tekst jer sam u danom trenutku bio prelijen za takve stvari, ali je zato tu bogatstvo interneta koje me dovelo do nekih novijih razgovora s frontmenom Randyjem).
Upravo me na ovu prethodnu napomenu natjerao i podsjetio prijenos praćenja rezultata američkih izbora u nenadjebivoj kombinaciji nikad iživljene/ pronađene Hloverke uz povremenu penetraciju "ne znam čime je hrane" Elizabete Gojan. Jest da naša vlast djeluje pomalo izgubljena na razmeđi neoporavljenosti od lopovluka i korupcije, plakanja za Evropom i uzaludnih pokušajia ugađanja gnjevnom i nikad zadovoljnom narodu, ali barem ne patimo od straha i direktne mržnje prema infantilnim tatinim sinovima i umišljenim kraljevima svijeta kojima je započeti rat jednako lako kao zajahati konja ili piti čaj s jednom žlicom šećera manje no inače. O. K., možda jedan Lamb of God može pjevati o jedanaestorujanskoj tragediji, osveti ili ogoljivanju stvarnog karaktera Georgea Busha ml., ali si zamislite samo (ja sam si malo dao mašti za volju) kako bi bilo da jedan Forlorn Legacy počne pjevati o lošoj politici prema Haškom sudu, Usud ili E. n. D o posljedicama Domovinskog rata, ili pak Matija Ivandić o fizičkom sukobu s Ciganima iz Paromlinske, dok se u vidno alkoholiziranom stanju na svome Merida biciklu vraćao iz Močvare.
Matija Jelić
- Internet stranica sastava:
- www.lamb-of-god.com
- Datum objavljivanja izvještaja:
- 22. 12. 2004.
 |
Ashes of the Wake
|
