HATEBREED: "PERSEVERANCE"
Universal Records, 2002.
Iako Hatebreedov logotip i artwork nisu obećavali ne znam kakvu ustrajnost, učinak
pritiska na soft-touch play tipku mog CD playera djelovao je poput
hard-touch udarca martom u glavu koja zubima grize rinzol (sve rasističke
konotacije isključene). Kroz grčevito pljuvanje Jamey Jaste: "You
want to see me fail, you never get the chance!", počinje "Proven",
prvo hate-koraško poglavlje kvinteta Hatebreed. U sličnom kontekstu odrađeno
je ukupno 16 teškaških rundi, uglavnom ispunjenih mrnjom, prezirom, boli,
individualizacijom, ili pak eljom za osvetom. Koliko iskrenosti u njima
stvarno ima, ne bih htio procjenjivati, ali sigurno je da je doza odrješitosti
za njihova izgovora vrlo visoka.
Ukratko, Hatebreed bi se mogao receptirati kao kompaktna i jednostavna
mješavina N. Y. H. C. novoškolaraca poškropljena s mjericom Machine Heada,
novije Sepulture (ne računam posljednje neuvjerljive uratke) te zadnja
dva Slayerova albuma (posebice "God Hates Us All"), zapečeno
zajedno u trajnoarećoj thrashcore maniri i produkcijski napumpano do
visokotlačnih dimenzija.
Za moćnu produkciju zasluan je Matt Hyde (gle čuda, opet "God Hates Us All").
Za razliku od prethodnika "Satisfaction is the Death of Desire",
"Perseverance" odlikuje se metaliziranijim, groovie i
sporijim pjesmama, premda mnoge i dalje sadre bre dijelove. Jedina pjesma
koja se svojim karakteristikama razlikuje od ostalih jest "Bloodsoaked
Memories", koja podsjeća na Neurosis i sl. grupe (gotovo nikad je
ne slušam; originali to ipak rade bolje). Solau ima samo jedna pjesma,
a od hrpe gostiju najintrigantniji je Kerry King (jedino što ne piše na
kojoj pjesmi).
Za četvrtu "I Will be Heard" snimljen je spot, a zbog prirode
vokalnih aranmana prijeti joj opasnost da postane singalong hit (ne smeta).
"Perseverance" je jedan od onih albuma koje bi ortodoksniji
metalci bukvalno i s negativnim prizvukom prozvali hardcoreom, a 'protokoraši'
odrasli na Minor Threat, Discharge, D. O. A., Black Flag i sl. bez rasprave
prozvali metalom. Pa, ako se nalazite negdje u zlatnoj sredni unutar navedenih
ekstrema, neopterećeni kategorizacijom i sviračkim virtuoznostima, a eljni
ste prokorijenjivanja vlastita glazbena ukusa nečim drugačijim, budite
ustrajni u potrazi za ovim izdanjem. Za kraj sam ostavio još samo nekoliko
epiteta - bučno, masno, militantno, nemilosrdno i bez predaha. Tear it down now!
M. FUCKIN' J.