HAMMERFALL: "CRIMSON THUNDER"
Nuclear Blast, 2002.
Kada je 1997. godine Nuclear Blast Records povodom svoje desete obljetnice izdao trostruku kompilaciju
pod nazivom "10 Years Nuclear Blast", na njoj je svoje mjesto našlo
točno 55 bendova različitih smjerova metal glazbe. Tada su još relativno nepoznati
Švedi iz grada Molndala, skriveni pod nazivom Hammerfall, u popratnoj knjiici
proglašeni najvećom nadolazećom nadom, a njihov prvijenac "Glory to the Brave"
najuspješnijim albumom ikada izdanom na toj etiketi. Uspjeh i priznanje još je
veće ako znamo da se Hammerfall našao među veličinama poput Pungent Stencha, Dismembera,
Benedictiona, Theriona, Meshuggaha, Dissectiona, ili pak Satyricona. Pet godina
kasnije na red dolazi i njihov četvrti studijski album, nudeći nam beskompromisni
heavy metal prepun manje ili više estokih riffova, melodičnih gitarskih solo-dionica
te ne pretjerano originalnih tekstova o metalu, vatri, herojima, grmljavini, oluji
i srodnim im temama na koje smo već navikli u tom glazbenom smjeru. Slušajući
same melodije, ne moemo se oteti dojmu da se švedski kvintet ponio za vrlo uspješnom
metodom posudbe od velikana ovog smjera, uspješno pomiješavši sve bitne odrednice
heavyja osamdesetih i zapakirao u vrlo kvalitetnu produkciju metala sa sredine
devedesetih. Prvi singl, manowarski je "Hearts on Fire", koji u uho
ulazi već nakon prvog refrena, nakon kojeg slijede dvije ne tako upečatljive stvari,
dok sredinu albuma načinje "Trailblazers", koji zvuči kao otpadak s
Helloweenovog albuma "Pink Bubbles Go Ape". Slijedi lagano usporavanje
tempa i laganica "Dreams Come True", koja moda pomalo podsjeća na Blind
Guardian, dok nastavak nudi "Angel of Mercy", čija je usporedba s Iron
Maidenom jasna i vidljiva unutar prvih desetak sekundi pjesme. Ne treba pretjerano
dvojiti oko činjenice da je heavy metal svoj vrhunac doivio osamdesetih godina
prošlog stoljeća, te da je novi val mlađih bedova samo kopija tadašnjih uspješnica
i uspješnika. Izuzmemo li ranije navedene činjenice, moramo se diviti upornosti
i trudu Hammerfalla koji dokazuje da će uvijek biti nekih novih klinaca da odre
dinosaura zvanog heavy na ivotu, tako da na kraju ipak dobivamo solidan album
vrijedan slušanja. Bolje i to nego da su počeli raditi house ili pak pošli Mobyjevim
stopama.
Blair Bitch