FEAR FACTORY: "ARCHETYPE"
Roadrunner, 2004.
Iako su mediji opasno napumpavali Archetype kao pravi comeback, stilski i kvalitetom rame uz rame s još uvijek nedodirljivim "Demanufacture", svi mi znamo da nekako rezultat obično završi drugačiji od očekivanog. Sam album počinje udarno, s pjesmom "Slave Labor", jednom od boljih Fear Factory pjesama uopće, tako da nakon svih natezanja oko raspada, promjena članstva i neugodnog okusa zadnjeg "Digimortal" albuma slušatelju zbilja skoči nada i adrenalin. Što se "Digimortala" tiče - nije da je album bio toliko loš, ali je više no bilo koji njihov uradak naginjao američkom neometalsko - konzumentskom mentalitetu - plesalo se više lijevo - desno nego naprijed - natrag, više se pjevalo, a manje režalo, bila je tu i jedna hip - hoperska suradnja sa Cypress Hillom, dok je sve skupa opasno odisalo reciklažom, nestrastvenošću i nedostatkom dobro poznate atmosfere koju je ovaj bend ranije znao stvarati. Pitanje na koje fanovi ove grupe (i ja sam među njima) žele odgovor otprilike bi glasilo: "Gdje tu spada "Archetype""? Mišljenja američkih časopisa a la Metal Hammer i slično možete slobodno staviti postrance (nije da ih treba negirati, ali oni prečesto padaju u nekakve filmove koji su katkad razumljivi samo njima). Neki su album proglasili beživotnim, a neki ga naravno bacili u nebo, dok je sama istina u ovom slučaju negdje na pola puta (kao što Machine Head nikada neće ponoviti "Burn My Eyes", da sada ne navodim neke druge primjere, tako niti ovaj itekako utjecajan bend nikada neće ponoviti "Demanufacture" (ili pak "Soul...", za zagriženije fanove)). Za one koji neznaju, Dino Cazares nije više u bendu, do čega je, najvećim dijelom, dovela kulminacija sukoba s vokalistom Burtonom C. Bellom. Christian Olde Wolbers je prešao na gitaru, dok je dužnost basiste preuzeo Byron Stroud iz Strapping Young Lada (nema ni suradnje s Rhysom Fulberom iz Frontline Assmbley, barem koliko je meni poznato). Kako bismo sve to stavili u nešto konkretniji oblik, nastavit ćemo gdje smo stali (Slave Labor). Nakon prvospomenutog hita, koji je btw. prava bomba za manevre na plesnom podiju, slijedi retrobuntovnička "Cyberwaste" za koju je snimljen i spot, a u kojoj zapršti i prvi grind. U nastavku albuma susrećemo se s još nekoliko solidnih pjesmica; bilo da je riječ o "Act of God", "Drones", "Corporate Cloning" (kod ove je karakteristično da počinje nabrijano s nekim polugrindom, a onda Burton uleti pacerski k'o da pjeva neku izviđačku poskočicu), ili pak o osunčanoj i nešto lakšoj naslovnoj "Archetype". Ostatak albuma uglavnom je ispunjen nešto razvodnjenijim koncepcijama uz neupečatljive laganice i blago bezličje žešćih stvari, a završava obradom Nirvane - "School" - nek' im bude za gušt, mada je malo začuđujuće, a i Nirvana je sama po sebi bila spontana, garažna i... jednostavno sve ono što Fear Factory nije. Ipak bilo mi je manje šokantno kad sam čuo ovu obradu, nego kad sam vidio obradu - spot za Gary Newmanovu "Cars".
Kad sve zaokružimo, dobivamo našpananu trzačinu (ma nemoj!) u kombinaciji s moćnom i čistom produkcijom, dosta ponavljanja, mnogo distorzije na agresivnim vokalima, dok bi količina delayja na cleanovima dostajala za 10-ak koncerata grupe "Artful Vanity" (ajmo sad svi kalkulatore u ruke pa navali računati - mali naputak za računanje - po koncertu ga je Artful Vanity koristio oko 45 msec). Finalni bi zaključak otprilike bio - relativno razvodnjen i djelomično bezličan, ali ipak prolazan album s dosta svjetlih trenutaka i nešto organskijim pristupom uz malo više osobnosti nego na prethodnom albumu (jesam li ga kvazidiplomatski izmuljo il' što!)
Matija Jelić
- Internet stranica sastava:
- www.fearfactory.com
- Datum objavljivanja izvještaja:
- 05. 08. 2004.
 |
Archetype
|
