EXODUS: "TEMPO OF THE DAMNED"
Nuclear Blast, 2004.
Formula "Tempo Of The Damned" albuma je bez puno filozofije: brzo, jednostavno i agresivno. Klasična predvidljivost i oni slavni "gdje li sam ih već negdje čuo" rifovi su neizbjeni, ali kada se uhvati ta iskrena staroškolska vibracija, te prijespomenute zamjerke postaju neprimjetne i završni dojam je najbolji mogući.
Najviše pohvala zasluuje Souzin vokal koji još nakon toliko godina zvuči nevjerojatno moćno; zapravo, ovo mu je najbolja izvedba do sada: cijelo vrijeme zvuči kao reinkarnacija pokojnog Baloffa s izletima u reeće, te divlje vrišteće kombinacije u kojima neodoljivo podsjeća na Schmiera iz Destructiona. Zapravo, zbog kompletne produkcije i atmosfere mogle bi se izvući mnoge usporedbe s novijim radovima Destructiona.
Eh da, produkcija: kao i kod svakog ponovno oformljenog kultnog benda pod okriljem jake izdavačke kuće - kristalna. Iako se sve savršeno čuje, moj zaostali način razmišljanja tu istu produkciju smatra prečistom: za mene thrash jednostavno mora sadravati onu dozu prljavštine u zvuku koja je njegova dra. Sve u svemu, moda je upravo ta produkcija glavni adut koji bi mogao privući i one koji prije nisu previše bili zainteresirani za rad ovog benda.
Favoriti? "War is my Shepherd", "Blacklist" i "Tempo of the Damned".
Zanimljivost: pjesma "Impaler" (imali ste je još prilike čuti na posljednjem live albumu) je starudija još s početka 80-ih za koju je glazbu napisao Kirk Hammet tako da vas ne iznenadi ako početni rif malo vuče na "Seek & Destroy" od Metallice. Oni brzi koji su ugrabili digipack izdanje uivat će još u obradi AC/DC-jevog klasika "Dirty Deeds done Dirt Cheap".
Zaključak: bend moda nikada neće ponoviti "Bonded by Blood", ali s "Tempom..." su mu se opasno pribliili. Treba li bolja preporuka? Jedan od onih albuma koji su ovoj sceni prijeko potrebni.
Igor Košutić