DARKTHRONE: "PLAGUEWIELDER"
Moonfog Production, 2001.
Računajući "Goatlord", "Plaguewielder" se Darkthroneu broji kao deveti studijski album. Uz
činjenicu da samo najjači opstaju, njih karakterizira i uspjeh odravanja na aktualnoj
razini unatoč prilično konstantnoj glazbenoj domeni. No ipak, "Plaguewielder"
pokazuje da su i zadrti ortodoksci Fenriz i N. Culto prošli kroz određene promjene.
Pošast je na trište stigla 2001.g. i to u obojenom digipack obliku izdanom
za autoprotekcijsku izdavačku kuću Moonfog, pod patronatom gospodina S. Wongravena
(za koju su potpisali doivotni ugovor). Moda će netko reći da okolišam prvo
spominjući ove, za većinu sporedne činjenice, ali u slučaju ovog kultnog dua o
čijoj povijesti neću govoriti (uski krug zainteresiranih fanova ionako većinu
toga zna) sve navedene činjenice imaju svoje mjesto u praćenju njihova rada.
Kombinacijom toplih boja na odličnom artworku (logo je crven) suhi, hladni
i hipnotički nihilizam s ranijih albuma dobio je prilično novu dimenziju pokazujući
pritom kako se tekstopisac Fenriz snalazi u modernijoj i ivotnijoj, ali još uvijek
mračnoj atmosferi na zalazu čovječanstva i svijeta kao takvog. Koncizne i bolne
metafore očajne borbe i mrzilačko-suicidalnih vizija, Nocturno Culto je standardnim
stilom pretočio u muzički oblik. Trebao bih spomenuti i to da su se Darkthrone
odrekli svojih mističnih, sotonističkih i pejzano-atmosferičnih motiva već od
"Total Death"-a.
Kao logički nastavak na predzadnji "Ravishing Grimness", produkciju na ovom albumu karakterizira
kristalna čistoća bez izrazitih isticanja. Poslušajte zanimljiv uvod u prvu pjesmu,
gdje nam vokalist kroz umiruće izdisaje daje do znanja da smrt razdire la kroz
ivot, a ne kroz samu smrt ("It's not by death, but by life that death kills
lie!").
Najveće uspješnice "Plaguewielder"-a su prva "Weakling Avenger"
(genijalan uvodni rif koji malo podsjeća na Satyricon, ali kod ta dva benda često
vrijedi relacija kokoš-jaje), 'nabrijana' "Command", u kojoj je vokalne
dionice izveo Apollyon iz Cadaver Inc., i na kraju "Wreak" (najbolji
završetak koji si moete zamisliti), koja me svojom koncepcijom i jedinom melodijom
iz doba "Transilvanian Hunger"-a ili "Panzerfaust"-a naprosto
oborila s nogu.
U šest stvari "Plaguewielder"-a nećete naći nekontroliranu brzinu, teške
razorne rifove, teško-blasfemični imid, intenzivne izmjene vokala i sl. Ovaj
album nije pun prekrasnih melodija i virtuoznih solaa, ali posjeduje ono što
nitko Darkthroneu ne moe uzeti - hladan minimalistički intenzitet, uvjerljivu
samodostatnost i impresivnu čistoću. Preporučujem ga slušati u cijelosti. Za uzak
krug metal fanova.
Matija Jelić
![]() |
Plaguewielder
|