DEICIDE: "SCARS OF THE CRUCIFIX"
Earache Records, 2004.
Godina je 2004. Posrnuli Glen Benton podie si cijenu zahvaljujući vokalnoj
suradnji s Vital Remainsom, a matični bend seli na Earache Records i otkazuje
europsku turneju kako bi se koncentrirao na novi Deicide album kojim bi povratio
stari ugled i vjeru fanova. Sedmi Deicide album je među nama...
...i to kakav album!

"Scars of the Crucifix" nam u 9 pjesama i 30 minuta donosi njihov najbolji materijal
još od vremena "Once Upon The Cross" albuma (a od toga je prošlo
dobrih 8-9 godina); Bentonovi vokali (često poduplani vrištečima... ...jebeno
močno) zvuče bolje nego ikad, a apokaliptične solae i upečatljivi rifovi
braće Hoffman ponovno su oivjeli te je bend povratio onu svoju staru svjeinu,
brzinu i agresivnost za koje smo (zahvaljujući prvenstveno ''Incineratehymnu''
i ''In Torment In Hell"-u) mislili da su zauvijek nestale.
Da, brzina i agresivnost; Deicide opet praše ko' ludi, tako da za monotoniju
u tih pola sata trajanja albuma jednostavno nema mjesta.
Tekstovi (jedina slaba točka albuma) su još uvijek infantilni i bave se sotonizmom...
...valjda Glen i kompanija bolje ne znaju pa mogu biti zahvalni što po sceni
još gmie ekipa koja puši takva sranja.
Favoriti: naslovna "Fuck your God" i "When Heaven Burns".
Eh da, album ima čak i outro... ...i to klavijaturisticki outro... ...ali
ne onaj blackerski "pikam dva izmjenična tona, a u pozadini zvuk uborećeg
potoka i vjetra u krošnjama outro" nego fino odmuzicirani komad od kojih
dve minute trajanja koji debelo vuče na kadence koncerata ruske škole. Pohvalno,
pohvalno... ...bilo bi lijepo da su u bookletu naveli i ime umjetnika.
Ukratko: Deicide is back, a "Scars of The Crucifix" kvalitetom
se svrstava uz njihova prva tri albuma.
Igor Košutić
