CRYONIC TEMPLE: "BLOOD, GUTS AND GLORY"
Limb Productions, 2003.
Cryonic Temple (zbog imena mnogi misle da je riječ o prog. bendu...
zajeb!) je jedan od milijun novoniklih bendova koji su se u 21. stoljeću
našli praviti ludi i reciklirati zvuk i atmosferu prvog Helloween EP-a,
zamaskiravati ukradene rifove Iron Maidena te na trenutke zvučati kao
loša kopija HammerFalla (pa zar se njih uopće moe loše kopirati?!), a
sve to onda uz dobru promociju i pod pokroviteljstvom jake kuće
uvaljivati naivnim fanovima kao nešto "novo, sjajno i revolucionarno"
(ne pretjerujem, tako je pisalo na naljepnici koja krasi kutiju CD-a).
Počevši od naslova albuma ("Blood, Guts and Glory"), pa
preko naslova pjesama (tipa: "Triumph of Steel", "Warriors
of Metal" ili famozna i nikad prije iskorištena tema "Inquisition"
...khm, smrdi na Manowar), pa malo imida ("Manowar, Manowar living on the
rooooad..."), pa onda malo tekstova pjesama (kill, steel, kneel, fell... die,
fly, sky , high... opet Manowar?!?) i završivši tako na samim pjesmama... sve
jebeni klišej na klišeju; predvidljivo, nezanimljivo i već milijun puta prezentirano
svijetu na 10 puta bolji način.
No hajde, ima tu i nekoliko svjetlih trenutaka (poput pjesme "Swords and
Diamonds", središnji orijentalni dio pjesme "Samurai" (ali ne i
sama pjesma) te još nekoliko rifova koji zapnu tu i tamo za uho), ali te slamke
spasa ipak nisu dovoljne da truplo Cryonic Templa izvuku iz ivog blata
jer je sve ponuđeno za današnje standarde puno, puno premalo.
Produkcijski solidan album (slabi zvuk druge gitare i prejak zvuk bas
bubnja), svirački na zadovoljavajućem nivou s tu i tam' kojom
zanimljivom solaicom (većina su srednja alost i ne bi ih se posramili
ni black bendovi). Vokal jako slab; mali sa svojim slabim vokalom u
svojoj elji da ne zvuči k'o kastrat na trenutke falša kao svinja i
ionako umanjuje dojam albuma... Jebiga, ne mogu ga svi peglati kao
Eric Adams ili Rob Halford, ali od ovakvog stila glazbe očekujem bar dobrog
pjevača, a Cryonic Temple ne zadovoljava ni na tom polju.
Da, nekoć mi je taj Limb Production relativno visoko kotirao
zahvaljujući više-manje kvalitetnom izboru heavy/ power/ prog bendova,
ali kako je vrijeme prolazi tako je valjda rasla i njihova pohlepa, pa
sad pod svojom etiketom gomilaju svakojake glazbene promašaje.
Ok, moda je pregrubo prozvati ovaj proizvod promašajem...
Hajde, bit ću njeniji i prozvati ih samo jednima u nizu, ali sumnjam da
će to pomoći jer je vjerojatno već i najfanatičnijim oboavateljima pun
kufer ovakvih bendova.
Preporučljivo samo onima koji vole bendove koji na svoje covere
stavljaju zle kosture s plamtećim očima i velikim mačevima.
Igor Košutić