|
|
Nakon sedam godina
Na albumu se nalazi devet stvari očekivane tekstualne tematike, ali se glazbeno štošta toga izmjenilo. Da vam netko pusti album, a da ne znate ni tko koga, s kim, gdje i kako, pomislili biste: "Jebeno, još jedan uradak Krisiun-Morbid Angel-Decapitated, pa čak i Cannibal Corpse škole." Bubnjanje Johna Longstretha nastavak je i nadogradnja "Exterminate" albuma što je poprilična boljka u čitavoj produkcijskoj strani jer se zbog toga izgubila dinamika i furioznost s "Inexorable" albuma. Dakako da je preciznost bubnjanja i kompleksnost dionica na zavidnoj visini, to jest popriličan broj stepenica iznad "Exterminatea" no ostavimo ovu problematiku za kasnije. Gitare imaju suhi podmukli produbljeni ton u varijanti steroidnog "Domination" i "Heretic" štiha. Obilje prepoznatljivih blastova koji prelaze na "tupatupa" istrzavanja po jednoj žici bez pridržavanja nekog zakona koje nalažu glazbene ljestvice davno su poznate odlike AC, a novitet je poprilično često glasanje pitcheva koje se uz koncentriranije slušanje starih albuma moglo tek jedva detektirati. Također se pojavljuju i neki sporiji dijelovi kao npr. prva stvar na albumu "Credo Decimatus" koja je zapravo lagani uvid za cijeli album. Wah-tapping prepoznatljive solaže Genea Palubickija su gotovo pa preslikane sa starih pjesama, kao i neki hyper-blast dijelovi a la sredina "Begotten" pjesme s prethodnog albuma. Što reći? Album je kompleksan, tehnički ultra precizan, iznad svih dosadašnjih izdanja, rifovski na razmeđi starih stvari i moderne mješavine Krisiun i Morbid Angel škole (iako je u moru blastova, rifova, pitcheva, thrillova i čega sve ne nezahvalno ispisivati asocijacije koje sve bandove čujete kad slušate ovaj album). Zapravo je produkcija kamen spoticanja na odgovor da li smo nakon osam godina dobili ono što smo očekivali, jer kad se temeljito posluša ovaj hvale i divljenja vrijedan rifovski kupus uguran u 36 minuta, lako se da zaključiti da bi svijet još jedanput pao na koljena da produkcija bubnjeva nije tako prokleto statična, pa od potencijalno bolesnog uratka ostaje potencijalno zakinuti i zvučno usporeniji album nego što to zaista i je. Na kraju ću ispasti nezahvalan i nenamjerno usrati im sav trud konstatacijom da im kronično fali brzina i dinamika Tony Laureana koja bi sve skupa izvukla odličan album iz ralja kritičarskog analiziranja. Dajte si dovoljno vremena za ovaj uradak i prosudite da li sam bar malo u pravu. Matija Ivandić Internet stranica sastava: www.myspace.com/angelcorpse666
|
|||||||
Mili moji, došao je i taj dan! Nemalo ih je čekalo sedam dugih godina ne bi li dočekali nastavak uratka po imenu "The Inexorable". Mnogi će se složili da "The Inexorable" nije revolucionarno dijelo koje je uzdrmalo temelje death metala, no krene li se internetom u potrazi za recenzijama istoimenog albuma jasno je da je Angel Corpse ostavio dubok trag u manje komercijalnim sferama hellish death metala kao i vojsku zadrtih fanova širom kugle zeleno-plave. Za manje upućene spomenuti ću da je Angel Corpse oformljen 1995 godine, zaredao tri albumska uratka, live CD, CD sa singl izdanjima i popriličan broj koncerata dijeleći podij sa zvučnijim imenima floridske, brazilske, finske, švedske, pa i norveške scene. Sve je to trajalo do 1999. godine kad je band raspušten odlukom basista Petera Helmkampa uz dosta nejasnoća, neriješenih konflikata i 'oveću dozu gorčine ostavivši brojne fanove u nadi da će se ponovo oformiti. Ime im se spominjalo uz bok brazilskoj, meksičkoj, australskoj i američkoj death-black školi bandova poput Krisiuna, Raebeliuna, Abhorrencea, Ravagera (kasnije preimenovani u Hacavitz), Abominatora, Diabolica i mnogih srodnih. Scenom su se provlačili tračevi o ponovnom okupljanju koje je i sam Helmkamp odlučno opovrgavao, ali, jebešga, valjda nisu htjeli ispasti gori od Guns 'n' Rosesa u izdavanju novog albuma, pa je nakon gotovo osam godina konačno došao i taj dan...
