VRISAK 2
Dimension Films, 1996.
Samo godinu dana nakon komercijalno uspješnog početka trilogije snimljen je i njen drugi dio, "Vrisak 2". Ovom prilikom nećemo ga nazvati nastavkom, jer on to zapravo i nije, barem ne u klasičnom smislu, već je samo dio unaprijed smišljenog scenarija snimanja ukupno tri dijela filma. Ako za jedinicu možemo reći da je Wes Craven malkice parodirao svoju "Stravu u ulici brijestova", onda je u dvojci definitivno dotaknuo ne samo horror filmove, već i općenite zakonitosti o nastavcima filmskih uspješnica, neovisno kojem žanru pripadaju. Većina se toga zapravo dogada unutar scene u kojoj studenti na satu filmske umjetnosti razgovaraju o nastavcima, te jedan od njih uporno tvrdi kako su nastavci "po definiciji inferiorni u odnosu na originale", te kako je "cijeli horror-žanr uništen brojnim nastavcima". Nije li sam Craven ponovno parodirao samog sebe, pošto brojka "2" u nazivu filma kronološki gledano ipak znači da je riječ o nastavku originala "Vrisak"? Jesu li nam tvorci filma na taj način unaprijed rekli da ne očekujemo od nastavka da bude na razini originala (pod uvjetom da smo uopće i original smatrali vrijednim)? O svim ovim tvrdnjama dalo bi se razglabati satima, ali recimo samo da je, statistički gledano, vjerojatno više od 95% nastavaka bilo kojeg filma u povijesti kinematografije doista inferiorno svojem originalu. Zašto je tome tako? Jednostavno. I sam Hollywood, iz kojeg nam stiže preko 90% blockbustera u kina i videoteke, i ostatak svijeta, pokušava svoj proizvod što bolje prodati; ukoliko se snimi film koji ne ispuni očekivanja box officea, u velikoj većini slučajeva riječ je očito o slabom uratku u čiji nastavak nitko ne želi uložiti novce zbog prevelikog rizika. Ukoliko se snimi film koji na box officeu ispuni očekivanja, producenti lijepo izračunaju; uzet ćemo tog i tog režisera, tog i tog glumca i glumicu, snimiti nastavak i pobrati novu porciju dolara. Problem je jedino u tome što, ako je original bio izrazito cijenjen i uspješan, to često znači da je bio i - kvalitetan, a zadržati jednaku količinu zanimljivosti i ostvariti jednaku razinu kvalitete u nastavku je izrazito teško. Pogotovo ako su vam pobjegli glavni protagonisti filma, u prvom redu režiser, scenarist ili glumci (ne podcjenjujući i velik doprinos ostalih tvoraca filmova). A kako do toga dolazi? Taj i taj režiser možda je nešto prije prihvatio i počeo snimati neki drugi film, a nestrpljivi producenti na brzaka nalaze nedostojnu zamjenu, pa film ispadne loš. Ako ne vjerujete, sami provjerite kako je malo nastavaka zapravo režirala ista osoba kao i original. Vjerojatno je još veći broj nastavaka u kojima uopće ne glume glavni glumci iz originala. Zašto? Možda je scenarij za film bio toliko porazan da se glavni glumac/ glumica samo nasmijao i rekao "Radije bih glumio u "Policijskoj akademiji 8", nego u ovom!". I svi se nasmijaše. Na sličnu foru je popušila i Sharon Stone; godinama se pokušava vratiti na staze stare slave, a svoju priliku vidjela je u (vidi čuda!) - nastavku legendarnih "Sirovih strasti". Sve je već bilo spremno, čak i scenarij, ali, kada je Michael Douglas pročitao isti, glatko je odbio ponudu, isključujući bilo kakvu mogućnost da ikada na to pristane. Sumnjam da bi i Paul Verhoeven ikad pao na tako niske grane, što samo potvrđuje teze o snimanjima nastavaka. Eh, da mi je samo pročitati taj scenarij! Što bi to uopće moglo dostići zaplet/ napetost/ rasplet originala? Koja bi to intriga navela sve nas da s jednakom dozom iščekivanja buljimo u platno/ 16:9 ekran? Na pamet mi pada samo jedna stvar: da Sharon ovaj put ne raširi noge samo na sekundu, već da ih drži raširenima po desetak minuta. Barem triput u filmu. Jednom može i u klinču s drugom ženom. A jednom s Roccom Siffredijem. Film do dana današnjeg nije snimljen, a niti će ikada vjerojatno i biti, jer bez legendarnog Nicka (Douglasa) uvjerljivost cijele priče gubi na težini. Jednostavna računica kaže: Sharon Stone + Michael Douglas = para ko kenje; Sharon Stone + npr. Michael Dudikoff = kenja od para. Doduše, svako pravilo ima i svoje iznimke, ali više o tome u završnom poglavlju recenzija trilogije "Vriska".
Je li ovaj nastavak bolji od originala? U još jednoj sceni videotekar Randy objašnjava mladom redarstveniku pravila nastavaka: prvo, kaže on, broj leševa je uvijek veći. Zatim, scene ubojstava su puno osmišljenije i dorađenije. Pretpostavimo da su ti uvjeti zadovoljeni; znači li to automatski da je i film bolji? Nikako, jer u ovom slučaju rasplet priče je toliko stupidan, da nadmašuje čak i svu glupost raspleta u jedinici. Da su si tvorci priče barem tu dali malo više truda, dalo bi se uspoređivati vrijednosti obaju filmova; ovako, najjednostavnije rečeno: ((i) ovaj) nastavak je lošiji od originala. Doduše, "Vrisak 2" je samo na američkom tržištu pobrao stotinjak milijuna dolara, što je pozamašna svota za bilo koji nastavak u ovom žanru, bez obzira na drastični, 40-postotni podbačaj u odnosu na jedinicu (60 milijuna razlike ipak se osjeti).
Osim poante o nastavcima, na samom je početku filma od strane tamnopute glumice izrečena i još jedna zanimljiva teza: horror žanr je uvijek bio isključujuć kada su u pitanju glumci afroameričkog podrijetla, što će na običnom hrvatskom reći da nikada nisu bivali nositelji filma, te da su uobičajeno marginalizirani na epizodne uloge statista koji bivaju ubijeni na samim počecima filmova. "Vrisak 2" nimalo ne zaostaje za tom tvrdnjom, a to mu je očito bio i dio cilja; mladi tamnoputi par doista i pogiba na samom početku, a jedini preostali afroamerikanac (ne smijem reći crnac, možda me netko tuži) koji glumi snimatelja, pogiba brutalno negdje u sredini filma, kada i sam kaže da "bježi jer crnci pogibaju" (to je on rekao, ne ja). Globalno gledajući, teza stoji; doista je malo horrora u kojem nigeri (nisam rekao crnci!) glume neke važnije uloge, a još je manje onih koji prežive do samog kraja. Naravno, i to pravilo ima iznimaka: Candyman je tamnoputi serijski ubojica koji se pojavljuje sa svojom kukom svaki put kada netko pet puta izgovori njegovo ime pred ogledalom (ja probao, nije mi uspjelo). Doduše, u "Candymanu 3" neki se biser za ulogu njegove unuke (pazite - unuke!) sjetio staviti najrasniju plavušu arijevske puti k'o iz srca Stockholma, bjelju i od bianco-papira (megasisatu, naravno).
Evo i kratke radnje (najkraće moguće, već sam umoran i gladan od pisanja): snimljen je film koji se bazira na knjizi novinarke Gale Weathers (Courtney Cox), a koja pak opisuje ubojstva u Woodsborou od prije koju godinu. Netko opasno zabrije na film i počinje ponavljati ubojstva, tako da se more Sidney Prescott (Neve Campbell) nastavljaju...
Evo nečega i nad čime se možemo zamisliti: može li netko doista počiniti ubojstvo i za to okriviti utjecaj filmova? Obrana optuženog doista može pokušati baciti krivnju na koga god želi, jer, za razliku od europskog, u anglo-saksonskom modelu sudstva porotu sačinjava dvanaest "običnih" ljudi pokupljenih praktički s ulice (ne baš doslovno, ali nije ni daleko), koji mogu presuditi onako kako se oni dogovore i kako ih uvjere odvjetnici (vjerojatno su zato toliko omraženi u SAD-u). Na ovu temu apsolutno svima preporučam film Williama Friedkina "12 gnjevnih ljudi".
Blair Bitch
- Internet stranica filma:
- n/a
- Datum objavljivanja izvještaja:
- 08. 02. 2005.
 |
Vrisak 2
|
