VRISAK
Dimension Films, 1996.
Majstor napetosti i ponosni režiser filmova kao što su "Nightmare on Elm Street" i "People Under the Stairs", Wes Craven, otvorio je novo poglavlje u horror-žanru kasnih devedesetih godina prošloga stoljeća. Već je odavno poznato da serijski ubojice u klasičnim horrorima za svoje žrtve najčešce odabiru mladu žensku populaciju, tako da u prvom filmu djevojke obično pohađaju ili upravo završavaju srednju školu, što ih pozicionira negdje izmedu 16 i 18 godina starosti. Također je poznato i da je ubojicu praktički nemoguće ubiti, a ako ga se čak i uspije ubiti, uvijek postoji neka caka kojom ga se vraća u još jedan komercijalno isplativ nastavak. Formulu američkog provincijskog gradića, srednje škole i nepoznatog ubojice Wes Craven je također već koristio u "Nightmare on Elm Street", ali u tome i jest cijela poanta trilogije za koju se duboko nadam da će i ostati trilogija, to jest, da producentima i Cravenu neće pasti na pamet snimati dodatne nastavke. Film je zapravo prepun gegova u kojima režiser parodira sebe, svoje ranije filmove, baš kao i cjelokupan žanr zbog ranije navedenih priglupih predložaka po kojima je napravljena hrpetina smeća koju mnogi nazivaju horrorima. Dakle, s jedne strane gledano, film je zbroj već viđenih zapleta, obrata i raspleta, ali je i dovoljno samokritičan da ga se može čak i smatrati ozbiljnim uratkom napravljenim s određenim ciljem. Doduše, "Scream" nije niti dovoljno napet, niti dovoljno šokantan da bi ostavio neki dublji utisak na prosječnog gledatelja, pa samim tim niti nema prođu kod šire populacije, iako je samo u S. A. D.-u zaradio preko 160,000.000 dolara, što samo dokazuje koliko zapravo marketinški vrijedi ime Wesa Cravena. Pompa koja je pratila film natjerala je i mnoge naše gledatelje da pohrle u kina, ali, iako "akcija kreće već u prvoj sceni, buraz!" (citiram jednog svog poznanika), to nužno ne znači ništa. Pogotovo ne da je film izvrstan, ili da će ga bilo tko tko poznaje, prati ili cijeni žanr klasificirati kao jedan od najboljih horrora koje su u životu pogledali. Dapače, puno je veći broj onih koji "Scream" kritiziraju, smatrajući ga irelevantnim djelom u kontekstu nekog ozbiljnijeg uratka unutar sfere žanra. Čini mi se da su takove klasifikacije ipak prežestoke, iako je teško poreći banalnost i besmisao pojedinih scena i dijelova cjelokupne radnje filma. "Scream" nije, nit će biti remek-djelo, ali će ostati zapamćen kao kamen temeljac novom valu (ne new waveu!) teen-horror filmova u koji su producenti u idućih nekoliko godina uložili poprilično novaca. Da skratim priču, ''Scream'' - nit smrdi, nit miriši. Za razliku od mojih čarapa.
Mlada djevojka (Drew Barrymore) upravo se sprema gledati neki film strave, pa si peče kokice. Tada prima telefonski poziv svog budućeg ubojice (ili...? Ne zaboravite, dvojica su!) s kojim započinje sve ugodniji te intimniji razgovor o mogućem zajedničkom izlasku. Stop! Kao prvo, kad se normalni ljudi odluče navečer u vlastitoj kući opustiti uz dobar film, ne peku se KOKICE, vec se naručuje PIZZA, a pije se PIVO! Kokice se jedu u kinu, jer je tamo komplicirano dobiti pizzu (dostavljač nikad ne zapamti koji je red, je li balkon ili parket, u mraku kasno skužiš da si zabunom dobio vegetarijansku s ekstra šparogama, itd.) Kao drugo, ako netko djevojku preko telefona lijepo pita "Imaš li dečka?", a ona, iako ga ima, odgovara negativno, onda je riječ o neodgojenoj, nepodojenoj, bezobraznoj i lažljivoj kuji koja sproračunato koristi muške hormone i njihov prirodni interes za suprotni spol kako bi sebi osigurala zaleđe u slučaju prekida sa sadašnjim dečkom. Ili joj jednostavno paše kada joj se netko upucava dok je u vezi, jer si tako pumpa ego i osjeća se "još poželjnijom". Koji joj to kurac treba, ako je u sretnoj vezi? Ako nije, može jednostavno ostaviti dečka i tražiti drugog, jer kad se njih dvojica jednom sretnu, ako imaju imalo mozga, odjebat će je obojica i završiti na šanku rundajući se pivama. Toliko o tome, evo nastavka radnje. Ubrzo nakon razgovora, maskirani ubojica ju zakolje i objesi (na radost svih momaka koji od svoje djevojke očekuju i nekakvu vjernost). Sve se to događa točno godinu dana nakon brutalnog ubojstva Maureen Prescott, majke Sidney Prescott, čije prijatelje i ljude oko nje, jednog po jednog hvata rigor mortis zahvaljujući nasilnim smrtima izazvanim uglavnom iskrvarenjima (čitaj: sve žive ih netko kolje). Njezin život pretvara se u pakao (ovo sam uvijek htio napisati: "Njezin život pretvara se u pakao...") jer lista osumnjičenih uključuje i njoj najbliskije osobe, a ona jadna ne zna kome uopće može vjerovati...
Evo i dvije simpatične cake u filmu kojima Wes aludira na svoj raniji uradak "Nightmare on Elm Street", to jest "Stravu u ulici brijestova": na samom početku filma, u ranije spomenutom razgovoru izmedu Drew i ubojice ona kao svoj najdraži horror navodi klasik - Carpenterov "Halloween", a on upravo - "Nightmare". U sceni minutu prije nego što će biti ubijen, ravnatelj škole razgovara sa školskim podvornikom obučenim u vodoravno prugasti zeleno-crveni pulover i kaubojski šešir te ga oslovljava s "Fred", čime je na simpatičan način precrtao vječno jednako obučenog Freddyja Kruegera. Za one sklone pamćenjima bitnih ili nebitnih (kako kome) detalja; Freddy Krueger je takoder bio upravo školski podvornik, prije nego što su ga živog spalili roditelji djece koje je pobio.
Blair Bitch
- Internet stranica filma:
- n/a
- Datum objavljivanja izvještaja:
- 04. 01. 2005.
 |
Vrisak
|
