GROBLJE KUĆNIH LJUBIMACA
Laurel Productions/ Paramount Pictures, 1998.
Smrt je nepresušan izvor ljudskog maštanja i kao takva je, u ovom ili onom obliku, neizostavan
element i najčešća tema horror filmova. Ona je nepredvidiva, neshvatljiva
i neminovna, a jedina je njezina izvjesna karakteristika neizostavan kraj
koji sa sobom donosi. Nema čovjeka koji barem jedan trenutak svog ivota
nije proveo razmišljajući o njoj, svi će je prije ili kasnije susresti
u gubitku svojih ljubimaca, prijatelja ili voljenih osoba i nitko joj,
na kraju, neće pobjeći. Stoga nije začuđujujuće da je smrt, još od trenutka
kada smo je po prvi put mogli svjesno pojmiti, najveća ljudska mora, i
nije neobično da od tog trenutka čovjek uporno pokušava naći način da je prevari.
Kingov roman "Pet Sematary", koji je ekraniziran u istoimeni
film bavi se ovom posljednjom mogučnošću, postavljajući pitanje o tome
kako bismo reagirali da nam je pruena mogućnost izigrati smrt, te nam
pritom daje i najočekivaniji, čak bi se moglo reći i jedini mogući odgovor.
Takva reakcija tj. takav odgovor mogao bi se očekivati od svakog od nas
i to je ono što ovaj film pomiče iz okvira horora u domenu tragedije.
No, da idem po redu... Ovaj je film po mnogima prva uspješna ekranizacija Kingovih
djela, a sam je King napisao scenarij za film inzistirajući pritom da
ga se strogo pridrava u snimanju filma, štoviše i samo se snimanje, kao
i radnja filma, na njegov zahtjev moralo odvijati u Mainu. No ono što
će začuditi sve upoznate s Kingovim romanima i njihovim ekranizacijama
je činjenica da ovaj film traje samo 103 minute što je malo u usporedbi
s npr. "Stavom" ("The Stand"), "Olujom stoljeća"
("Storm Of The Century") ili "Rose Redom", i iako
je radnja u početku spora i tek se u drugoj polovici filma ubrzava, ne
moe se usporediti s izrazito dugim i razrađenim uvodnim dijelovima drugih
adaptacija njegovih romana koji se odlikuju istim svojstvom. Isto tako,
kao posljedica ovog do sada navedenog izostaje i uobičajeno vrlo slojevita
karakterizacija likova i kompleksno razarađivanje njihovih međusobnih
odnosa. Da li je to plus ili minus za ovaj film prepustit ću vama i vašem
osobnom ukusu da odlučite.
Radnja filma započinje kada se obitelj Creed, koju sačinjavaju Luis, liječnik koji je dobio posao na lokalnom koledu, njegova ena Rachel, kćer Ellie i tek prohodali sinčić Gage, sa svojim ljubimcem mačkom Churchom dosele u Ludlow. Jedina je mana njihovog novog prebivališta, što ubrzo uviđaju, cesta koja prolazi kraj njihovog imanja i kojom neprestano jure ogromni kamioni odgovorni za brojne smrti kućnih ljubimaca koje su djeca sahranila na groblju kućnih ljubimaca do kojeg vodi stazica iza kuće Creedovih. Ubrzo, rtvom prometne ceste postaje i obiteljski ljubimac, mačak Church, a Luisa, koji je zabrinut zbog reakcije svoje kćeri, susjed Jud, kojeg su nedavno upoznali, odvodi na staro indijansko groblje koje se nalazi iza groblja kućnih ljubimaca i nagovara ga da tamo pokopa mačka. Idući dan mačak se vraća kući, malo pohaban, ali iv, a jedino što je neobično je smrad koji širi oko sebe. No ipak, nakon nekog vramena očito je da mačak baš nije isti kao prije smrti. Jud ispriča Loisu kako je kao dječak pokopao svog psa na tom groblju i kako se pas drugi dan vratio, ali se promijenio pa ga je morao ubiti. Nedugo zatim, kada i mali Gage pogiba na isti način kao i mačak, slijed događaja postaje predvidljiv, a pokolj počinje...
Ipak, gledajući ove propuste u kontekstu ostalih horror filmova, moemo
reći da su gotovo zanemarivi i ako niste posebno sitničavi ne bi vas trebali ometati u gledanju filma.
što se tiče glume, ne moe se reći da je baš neka sreća, ali moe proć',
a jedini koji se izdvaja iz skupine mediokriteta je Fred Gwynne u ulozi Juda Crandalla.
Specijalni efekti su začuđujuće dobri i učinkoviti i petnaestak godina
nakon snimanja filma, a neke scene sa Zeldom (monstruozno deformiranom
Rachelinom sestrom) i duhom Victora Pascowa uistinu su zastrašujuće. Ovdje
je zanimljiovo da su za ulogu Zelde morali uzeti muškog glumca jer nisu
mogli naći tako mršavu enu.
Reija se kreće u okvirima prosječnoga, a kad se uzme u obzir da je Mary
Lambert najpoznatija po reiranju Madonninih spotova "Like a Virgin",
"Material Girl" i "Like a Prayer", dobro je da je i tako.
Sve u svemu, film je dobar i treba ga pogledati, a o tome svjedoči i 80
miliona dolara koje je zaradio u kinima i na videu, te činjenica da su
ga neki kritičari okarakterizirali najboljom i najstrašnijom adaptacijom
Kingovih priča.
I eto, da završim u Ramones stilu:
"I don't wanna be buried in a pet sematary
I don't want to live my life again..."
Ivan Grozni