Nakon gotovo dvije godine od upečatljivog nastupa u Ljubljani Dream Theater odlučio je u sklopu nove turneje posjetiti i glavni grad svih Hrvata. Njihov jedinstveni virtual-techno-progressive-metal zvuk ispunio je prostor male dvorane Doma sportova u Zagrebu na puno kvalitetniji način nego na "Octavarium World Tour"-u 19. listopada 2005. u Hali Tivoli. U Zagrebu je složen kvalitetniji razglas, a tome je doprinijela i iznimna raspoloženost publike, koja je u prvim redovima doslovce vrištala na svaku pjesmu, i to od prve do zadnje strofe, kitice, a boga mi i kečige. Svakom po zasluzi, valjda. Za razliku od ljubljanskog koncerta, gdje su Theateri slavili svoju dvadesetu godišnjicu postojanja, pa su stoga retrospektivno "pikali" po jednu pjesmu sa svakog albuma, u Zagrebu je glavna orijentacija pjesama ipak bila temeljena na "best of" s "best of" albuma kao što su "Images and Words", "A Change of Seasons" te "Metropolis 2...", uz dakako, nekoliko novih stvari s aktualnog albuma "Systematic Chaos".
Početna zamisao organizatora bila je održati koncert na otvorenom, i to na zagrebačkom jezeru Jarun, ali su ih nestabilno vrijeme i povremeni kišni pljuskovi unatrag nekoliko dana primorali na premještanje mjesta događaja, kako ne bi došlo do iznenadnog otkazivanja manifestacije. Bez obzira na nešto skučeniji prostor Doma sportova, oko 3.000 ljudi moglo je uživati u zatvorenom te istovremeno gubiti kile u ekstatičkom gibanju pri slušanju svake pojedine pjesme, i to bez ikakvog prigovora. Na kraju krajeva, ovako veliki bend kao što je Dream Theater ne nastupa uživo u Zagrebu baš često, tako da je kolonija die hard fanova bila prilično zadovoljna. Iako su neki očekivali polukazališnu atmosferu ljubljanskoga koncerta, ipak se od prvih taktova koncerta dalo naslutiti da je hrvatska publika dosta napaljenija od susjeda. To nije ni čudno, s obzirom da mi ovakve koncerte čekamo pre-pre-dugo, te ih cijenimo kao suho zlato, dok nam prvi susjedi u ovakvim zbivanjima imaju prilike uživati praktički svaka dva – tri mjeseca. Možda se neke stvari pak izmijene kad (ako) uđemo u EU, iako je to možda i preoptimistično razmišljanje. Doduše, možda nas i prime u nekom paketu s Azerbajdžanom, Kazahstanom i Kosovom, tamo negdje 2022. Ah, blago Rumunjskoj i Bugarskoj!
Kao što smo već rekli, repertoar je bio iznimno kvalitetan, i što se tiče odabira pojedinih albuma, i što se tiče samih pjesama s tih izdanja, mada je sve to stvar osobnoga ukusa jer svatko ima svoje favorite, tako da je doživljaj koncerta osobna stvar svakog posjetitelja. Osobno, nedostajala mi je samo jedna pjesma da bi mi ugođaj bio potpun; "Silent Man", s abuma "Awake", koja možda po nekima i nije koncertna u punom smislu riječi, ali je po meni izrazito pjevna i činila bi izvrstan predah od pretjeranog tjelesnog gibanja tijekom ostalih stvari. Iako nije hit, barem ne u klasičnom smislu riječi, s najvećim oduševljenjem i erupcijom emocija dočekan je "Metropolis" s legendarnog albuma "Images and Words". Stvar je odsvirana u mrvicu izmijenjenom izdanju, s produljenom pauzom prije trominutne solaže u kojoj Theateri pokazuju tko je gazda na svim instrumentima odreda. Što se novih pjesama tiče, može se reći da su izvedene s puno sirove snage, ali i profinjenosti, čak su podsjetile na neke uratke Metallice s albuma "Master of Puppets".
Sve u svemu, što još reći? Odličan koncert, kvalitetan zvuk, izniman kontakt s publikom. Ako baš tražimo dlaku u jajetu, što je još uvijek bolje od traženja jajeta u dlaci, možemo spomenuti da su svirali prekratko, jer zagrebačka dva sata koncerta malo su u odnosu na ljubljanska tri. Jedan veliki falš dogodio se i Jamesu kada je ostao negdje u pola takta, i tako pjevao punu minutu, dok se ostatak ekipe blijedo gledao. Možda je kriv monitor? Ili dečki možda nisu dovoljno uvježbani (hi-hi)? Negdje tamo na pola koncerta Mike Portnoy je obukao dres hrvatske nogometne reprezentacije, jer je, očito, strastveni skupljač dresova. To možemo pretpostaviti i zbog činjenice da je u deželi obukao pak dres njihove hokejaške repke. Očito je i dobro upućen u popularnost pojedinih sportova u pojedinim državama!
Na kraju moram i osobno zahvaliti nekolicini poznatih i nepoznatih momaka koji su se nalazili pored mene kada mi je, usred općeg kaosa i skakanja, pao mobitel na pod dvorane. Naime, te ljudine su prestale skakati i složile krug u kojem je Vaš izvjestitelj u mrklom mraku po podu napipavao sve i svašta, te nakon 60-ak sekundi ispod nečije noge ipak uspio napipati i svoj mobač. Svaka čast, momci, i još jednom – hvala! Dugujem vam 60 sekundi Dream Theatera! Riješit ćemo to na šanku...

Blair Bitch

Datum, grad i mjesto događaja: 07. 06. 2007., mala dvorana Doma sportova, Zagreb. Datum objavljivanja izvještaja: 14. 07. 2007.