Pošto se pretpostavlja da u praksi ovakve manifestacije ne kasne, morao sam požuriti ne bi li u vrlo kratkom vremenskom periodu s posla stigao do Trnjanskog nasipa. Vremena za akomodaciju nije niti bilo jer je koncert, kao što sam i najavio, počeo na vrijeme (20:30h). Predgrupa nije bilo, što mi je sasvim odgovaralo, a što se tiče same koncepcije događaja više volim ovakve izolirane događaje nego festivale, jer bi u pravilu trebalo vrijediti da će zvučni segment biti reprezentativniji te da će bend unijeti više strasti u svoju izvedbu. Uzgred ću napomenuti da sa živim snimkama koje sam slušao dosada nisam bio posebno impresioniran te sam se nadao da će sve to pod jarbolom en face izvedbe sve skupa poprimiti uvjerljiviji oblik. Eto, sad kad znate na koji način funkcioniram bolje ćete razumjeti što želim reći :-))

Prvo veliko iznenađenje pojavilo se kad su Deftones za otvaranje koncerta odabrali "Passenger", inače hitčinu poznatu po odličnoj vokalnoj suradnji na relaciji Moreno - Keenan. Vokalna izvedba je u startu bila toliko neuvjerljiva da mi je na trenutke bila doslovce neugodna za slušanje. Nakon "Passengera", kolektivno klimanje glavama nastavilo se na uspješnici "My Own Summer", da bi potom koncert krenuo u neku uzlazno / silaznu putanju ispunjeno s puno zvučnog feedbacka,  DJ-ovskih loopova i svjetlosnih efekata.  Najzastupljeniji mi se činio album "White Pony", dok su odsvirani svi veći hitovi osim "Digital Bath". Mora im se priznati visoka razina kuliteta i nonšalantnosti na pozornici, no ljudi koji su očekivali neki energičniji pristup karakterističan za prvi i djelomice drugi album vjerojatno nisu došli na svoje jer je spika bila plutajuća i ležerna. Pritom ne mislim isljučivo na pjesme laganijeg tempa.
Kao osobni vrhunac istaknuti ću zadnjih dvadesetak minuta, solidnu izvedbu "Change (in the House of Flies)" te žestokih "Engine No.9" i "7 Words". Koncert je, umjesto najavljivanih dva sata trajao negdje oko sat i četrdeset, što me nije smetalo, jer bi dodatno razvlačenje programa koncert uvelo u monotoniju. Sad ću zazvučati malo predvidljivo, no razočaranje večeri došlo je u obliku vidno razbijenog China Morena, koji je uz standardnu potporu DJ-a Franka Delgada koncert odradio lošije nego sam očekivao, tako da mi je uz 80% prisutni delay efekt na vokalima na momente zvučao poput napušenog galeba (bez obzira što njihovi "nuthuggeri" govorili).
Osvrt na zvuk općenito: sve pliva u delayu, izbasirano i razmućeno, s tanašnom i neupečatljivom gitarom, tek oko sredine koncerta poprima nešto konkretniju formu, da bi se pri kraju približilo prolaznoj ocjeni. Istina, nekako više volim zatvorene prostore, jer preferiram čvršći i fokusiraniji zvuk, pa sam i taj faktor morao uzeti u obzir. Komunikacija s publikom - gotovo nikakva, prožeta više nekim brbljanjem u bradu nego humorom. Atmosfera je unatoč nesnosnim vrućinama zbog kojih već danima proklinjem bogove bila  iznimno pozitivna. Svjetlosni program je bio na vrlo visokoj razini, dok je organizacija  iz perspektive promatrača djelovala poprilično glatko, iako još koja stotina ljudi ne bi smetala ukupnoj brojci posjetioca. Sveukupno raspoloženje mi je popravio cijeli niz dragih i poznatih ljudi, izrazito ugodna i opuštena vibra za jedan radni dan i naravno više neodjevena nego odjevena ženska populacija, znojnija, rasplesanija i tamnija no ikada... Three thumbs up! Večer se nastavila u revijalnom tonu uz glazbene brojeve odabrane po ukusu überkultnog DJ Zla u kipućoj Močvari.

Matija Jelić

Datum objavljivanja izvještaja: 28. 06. 2006.

Deftones po prvi put u HR -27. 06. 2006., Zagreb, dvorište kluba Močvara Deftones (SAD)