SOIA koncert u Zagrebu -20. 04. 2006., Zagreb, Močvara Sick of it All (SAD) Deafness by Noise (Hrvatska) Nothing Gold Can Stay (Austrija)

Zar nije odlično kada idete na koncert i jednostavno unaprijed znate da u svom izboru ne možete pogriješiti? Koncert Sick Of It Alla je upravo jedan od takvih događaja. Vrijedni, nasmijani, nepretenciozni i ne ostavljaju u ustima gorak okus loše procjenjene materijalne investicije.
Čast presjecanja svečane vrpce pripala je austrijskom bendu Nothing Gold Can Stay. Ono po čemu će mi neko vrijeme ostati u sjećanju, a vjerujem i ne samo meni, jest dugi moralni shoutoutovi njihovog vokaliste. Inače, "gospodin savjest" ima naviku, nešto više nego ostali pričati o tome kako je jedinstvo dobra stvar, rasizam loša, a samosvjesnost i ponos neizostavni atributi svakog pravog čovjeka. Slažemo se i podržavamo, ali ne volimo kad nam se to toliko frekventno govori. Sama izvedba je bila na mjestu, no meni stilski baš i nisu pružili bog-zna-što intrigantno. Na letku piše - melodični oldschool hardcore; ja te večeri melodije ili nisam čuo, ili su ih izostavili da ne bi ispali tetke pred opakom hardcore braćom.

Nakon niza čudorednih lekcija, tada već popunjena dvorana bila je spremna odgledati nastup Deafness By Noisea. Inače, ovu prejanicu hrvatskog "tough man's" hardcorea (na moju žalost bez većih primjesa dragog nam metalskog zvuka i testosteronskih breakdownova) ste vjerojatno imali prilike vidjeti puno puta, jer uglavnom sviraju u svakoj ovakvoj prilici, dok kvaliteta izvedbe i scenskog nastupa uglavnom varira između ocjena dobar i odličan. Potonji su ovaj put, bez obzira na činjenicu što promoviraju novi materijal, nešto više no inače obratili pozornost na stariji materijal, što je publika prihvatila iznimno dobro.

Sick of it All inače na ovoj turneji slave 20 godina postojanja. Ne samo da se taj staž ne osjeti na kapacitetu njihovih pluća, nego bez pogovora zasjenjuju 90 posto nadolazećih nada. Dva palca gore (pravac, ne glagol).
Nažalost, njhov novi album "Death to Tyrants" nisam imao prilike čuti, pa sam se za vrijeme izvedbi pjesama sa spomenutog malo švercao. Također, moram priznati da nisam neki poznavatelj, a niti slušatelj njihove post "Call to Arms" faze. No, ono što je najbitnije, a i oni to sami znaju, SOIA nas nisu zakinuli za svojiu nesumljivo najuspješniju, tzv. srednju glazbenu fazu... Kroz izvedbu iz koje ću izdvojiti "Scratch the Surface", "Goatless" , "Step Down", "Just Look Around", "Us vs. Them", "Injustice System" i  "Built to Last",  Močvarom su letjeli krv, znoj, ali ne i suze (moj prijatelj bi u niz još vjerojatno nadodao i tulum, vino, sise, jaja, sperma, jagode, šampanjac i kifla, no ja neću, kako se ne bi udaljio od logičke aluzije na album SOIA). Lou Koller i ekipa su s nevjerojatnom lakoćom riješili zadatak pritom maksimalno izlazeći u susret gladnom puku. Skakalo se s pozornice, pjevalo se zajedničkim snagama, da bi sve skupa kulminiralo s tzv. "Zidom smrti", koji imaju naviku inicirati prije neuništivog hita "Strech the Surfers" (SIC). Nakon ovakvog koncerta imam osjećaj da bih svaki dan mogao malo otići na SOIA, kao u dućan po doručak, nekih petnaestak minuta... jedan dan gledati, drugi plesati.

Matija Jelić

Datum objavljivanja izvještaja: 24. 04. 2006.