|
|
EARTHZamislite si starca na trijemu ruševne drvene kućice usred prerije. Starac sjedi na stolici za ljuljanje. Koliko mu breme godina dopušta toliko se sporo ljulja oslabljenim nogama. Stolica škripi jer je možda starija od starca. Starac se monotono ljulja u ritmu svog starog srca. Gleda u daljinu za sun(n)cem na zalasku. I ljulja se. Oči ga ne bole od jarkog svijetla. I ljulja se... Lako bi se mogla pripisati Earthu glazba za ovu scenu. Bubanj koji prati spore otkucaje starog srca. Gitare koje personificiraju škripu stare stolice. Trombon (da, dobro ste čuli) koji je vjetar na starom licu. Sporo, ali sigurno kao neminovna smrt koju starac mirne duše očekuje. Monotono poput vremena koje starac provodi na trijemu. Smirujuće poput starčeva pogleda u daljinu. Nema distorzije, već hrapavi "cleanovi", vjerojatno bi tako zvučao starac da ima sugovornika. Suh zrak, suh zvuk – sirovo poput starčeve stvarnosti. Polako, ali sigurno noga gubi snagu, a stolica se prestaje ljuljati. Sunn O)))Dimna zavjesa i zid buke, najkraća je poredba koju mogu dati za nastup ovih pionira novog glazbeno-scenskog žanra. Žanra koji će tek s vremenom dobiti konkretnu strukturu i naziv. Na ovom koncertu sam bio svjedokom nastajanja nečeg novog. Mnogi ovo nazivaju droneom, no smatram da je to tek prva stepenica još neotkrivenog stubišta glazbenog izričaja. Mantra je riječ koja mi pada na pamet. Zvukovna mantra, ne glasovna. U potpunosti apstraktno, nestrukturirano. Vremenski razmaci između tonova ili akorda samom slušatelju omogućavaju da podsvjesno počinje koristiti maštu, da si u glavi sam stvara melodiju. Mislio sam da ovakva glazba ne može funkcionirati pred gledateljstvom – gadno sam se prevario. Upravo zbog improvizacije koja ostaje na samom slušatelju / gledatelju / suučesniku savršeno katarzično funkcionira. Kao da slušam Eshila, Sofokla i Euripida novog glazbenog doba. Protagonisti za gitarama uz pratnju kora pojačala. 5 crnih spodoba čije se siluete naziru kroz gusti dim. Pomoću instrumenata polaganim kretnjama manevriraju prostorom. Kreću se u "ritmu" valova vlastitog zvuka. Klanjaju se, previjaju se, dižu instrumente ka nebesima. Sad ih vidite sad ih ne vidite. Na kraju se, "nečujno" i jednako mirno kao što su došle, povlače. Jedino što ostaje je zujanje u ušima i kontrakcije unutrašnjih organa u prazno. Luka Jančin Datum objavljivanja izvještaja: 07. 03. 2006. |
|
