Do Francuske i natrag

izvještaja Ante Jurić Marijanović

Fury fest - skoro pa druga obljetnica...

OPRAVDANJE (nepotrebno, ali neka stoji...):

Pisanje najopsežnijeg izvještaja o trodnevnoj ekstazi u Le Mansu počelo je sredinom sedmog mjeseca, a završilo tek početkom osmog mjeseca. Pošto se pisanje izvještaja odvijalo na moru gdje nisam imao pristup tehnološkim pomagalima (čitaj kompjuteru) sve zabilješke pisane su na papire i notese. Bend po bend se nizao, stranica po stranica i dogurao sam do skoro osam, možda čak i devet listova A4 papira. Lijenost izazvana prekomjernim opuštanjem na moru prouzročila je to da nisam skupio i spremio već spomenute papire. Par dana prije polaska zaputio sam se u potragu koja je završila rezultatom 0:9 za gostujući tim. Ni traga bilješkama... Razočaranje je bilo ogromno, izbezumio sam se od bijesa, ali ništa nije pomoglo...
Evo me danas, ispunjen nemirnim duhovima prošlosti, odlučio sam ipak trajno zapisati tadašnje svjedočenje. Previše se toga dogodilo dobrog i impresija je jednostavno prejaka da bih je samo tako otpisao i pustio zaboravu.

ZAŠTO POBOGU UOPĆE PUTOVATI DO LE MANSA?

Prvi i najbitniji razlog, osovina koja je pokrenula ideju o odlasku, jedini je kopneni europski koncert Neurosisa (London, gdje su 6 mjeseci prije održali dva i pol satni koncert, zahtjevao je vizu i veliki financijski izdatak kojeg tada nisam mogao podnjeti). Njihovi koncerti su takva rijetkost da u posljednjih šest godina se mogu izbrojati na pola prstiju jedne ruke dečki iz pilane! Pravi dragulj bio je ovaj nastup i nisam ga smio propustiti. Kasnije su se na listu razloga upisali i Sunn O))), Melvinsi s Jello Biafrom, Fantomas, Sick of it All, Madball, Enslaved i mnogi drugi.

Ruta: Zagreb - Le Mans = 1800 km.
Road crew:  Alen Ffos, tatoo-pierce Tina, Matej i Dalibor iz Velenja i ja!

Huh, kako to savladati...?? ...by car, by plain and by train! Prvo veliko hvala Saši Ffos što nas je vozio do Trevisa na Ryanair let za Buve (naravno da se gradić 80 km sjeverno od Pariza ne piše tako, ali.... let's keep it simple :-). Uslijedila je ekskluzivna vožnja taksijem do Parisa od simpatičnog Arapa što nas je u minivanu prevezo za samo sat vremena do odredišta! Još smo dobili i besplatno razgledavanje Parisa! Lutanje po francuskoj metreopoli cijelu noć (upute iz Zagreba: Nemojte, nemojte!!! Previše je riskantno!! Yeah right, da trošim lovu na motele? Ne dolazi u obzir.) završilo je spavanjem na kolodvoru. Ujutro odlazak vlakom u Le Mans. Nažalost TGV je duplo skuplji od "običnog vlaka" koji ima klimu i posebno presvučna sjedala, tako da nisam imao prilike isprobati najbolje od najboljeg. Dolazak u Le Mans oko jedanaest ujutro i boravak u gradu nekoliko sati. Zaista ugodan, miran i gostoljubiv gradić. Kamp je bio postavljen u neposrednom susjedstvu svjetski poznate staze "24 sata Le Mansa".

Prvo, i najugodnije moguće iznenađenje: festivalski se nastupi održavaju u tri dvorane:
-dvorana A - veličine do 600-700 ljudi, vizualno podsjeća na zagrebačku Tvornicu*
-dvorana B - polukrug kupole, do 1500 ljudi, nešto tipa klub Pauk*
-dvorana C - do 3000 ljudi, mala dvorana Doma Sportova bi najviše odgovarala opisu*
*procjene i opis se temelje na autorovom zapažnju te zadržavaju pravo promjene

Kamp je bio odvojen od festivalskog djela.
Dućan je bio 20 minuta od kampa što je skroz O. K.

NAJVEĆI MERCHENDISE SVIH VREMENA!!!

Cijela jedna dvorana bila je rezervirana samo za merch!! Prosječan paviljon na velesajmu ispunjen isljučivo majicama, CD-ima, LP-ima, štandovima za teotoviranje, slikanje...
Relapse Records prvi puta u Europi postavio cijeli štand! Sve po 12 eura! Negdje oko dvjestotinjak izdanja na pultu... Neurosis: "A Sun That Never Sets" 180 gramm double LP, Mastadon picture LP... sve po samo 12 eura!!!

Festival nije ni počeo, a već sam u drugom, trećem, tko zna kojiem stanju potpunog šoka...

UPUTE: - dvorane sam već opisao
-prvi dan je bio kaos u rasporedu, dok je drugi već išao k'o po špagi
-rubrika "propušteno" je napravljena da dobijete pravi uvid o koliko se to zapravo bendova radi koje sam još imao u planu vidjeti, ali nažalost zbog umora i preklapanja rasporeda nisam uspio.

Svaki bend je imao svoj zvuk i tehničare, oko tridesetak minuta da odradi tonsku i namjesti stejdž. Potpuno različito od open-air osjećaja gdje stojite s cugom i bendovi izlaze jedan za drugim (manji ispaštaju sa zvukom nauštrb većih bendova), opušteni i ne mislite previše na same nastupe i pojedinosti... Iako je koncepcija s dvoranama zahtjevnija i napornija, bend ima više prostora za manevriranje u vidu vlastitog aranžmana, što izuzetno podsjeća na pravi klupski nastup.

Da krenemo lagano s bendovima...

PETAK, 24.06.

ARKANGEL - dvorana B - 18.00h

"Dead Man Walking" jedini je album kojeg sam poznavao od njihove diskografije. Nisam upoznat s njihovim djelovanjem u posljednje vrijeme, niti sam ikada istraživao i vadio neki konkretniji "feedback" o njima. Ime mi je jako zvučno, miriši na staro, a sam album kao interesantan miks mid-tempo death-thrash metala doziran inekcijom hardcora sredine devedesetih. Stiže i vizualna potvrda izmješanih stilova u obliku kovrčavog ispijenog gitariste u starim prljavim rockerskim hlačama (true old school) i pjevača koji izgleda kao da je pobjegao iz Hatebreed kampa. Pokretljivost i vođenje nastupa je na strani pevca dok ni ostatak benda ne zaostaje učestalim straoškolskim headbangingom. Zvuk je bio rezak, čvrst i pitak, poput onog na CD-u, a ukupan vizualni dojam popravili su i odlično programirani svjetlosni efekti. Sasvim ugodnih tridesetak minuta.

WALLS OF JERICHO - dvorana B - 18.25h

Velika pompa i učestala praćenost ovog benda od svih relevantnijih svjetskih muzičkih magazina natjerala me na brzi povratak u ovu dvoranu da vidim o čemu se tu zapravo radi.
I paf! Ostadoh iznenađen! Potpuno uigrana petorka predvođena malom (ali zaista vatrenom! - ovo nema ulogu samo poštapalice) rastrčanom plavom vokalisticom. HC-punk modernijeg datuma gdje su čvrsti break djelovi odrađeni sinkroniziranim skokovima svih članova benda (osim bubnjara naravno, da ne bi bilo zabune…) što daje veliki plus ukupnom vizalnom dojmu. Pjevni djelovi nisu mlaki i bespotrebni, već daju jednu dozu melodioznosti i prostora za masu da sudjeluje u realizaciji. Saznao sam između pjesama u kratkom govoru frontmenice da su prijatelji sa Sick Of It All što automatski znači da imaju mjesto i u mom visokom društvu. :-))) Opravdali svako očekivanje i pokazali kako puno kvalitetnog rada (i dobrih poznanstava ;-) nosi svoje rezultate.

SICK OF IT ALL - dvorana C - 18.40h

Negdje oko tisuću, možda kojih stotinjak više, ljudi u dvorani na prvi dan festivala oko pola sedam svjedoči o ozbiljnosti gledatelja na ovom festivalu i veličini benda koji nastupa. Nisam tokom cijelog boravka uspio odgonetnuti iz kojih kanalizacija je iskočila tolika sila ćelavih nabrijanih glava pred sam nastup, ali ih je bilooo… mnogo! Izlazak braće Koller na binu označio je potpuni nered i kaos koji nije prestao sat vremena. Impresivan prizor od 500-600 ljudi u ogromnom circlepitu, moshpitu i svim mogućim pitovima ostat će mi trajno urezan u pamćenje zbog siline i naboja koji je vladao. Čak malo i preagresivno za moj ukus (a nije da sam plačipička za takve stvari) jer ako nemate 80kg i barem 100% mišićne mase na sebi, šanse da ćete neozlijeđeni izaći su vrlo male. Još kako su sad u modi laktovi, kružni udarci i slični manevri prilikom "plesa" potencija opasnog dodatno raste.
Famozni "wall of death" (dvorana se razdjeli na dvije polovice koje se zatim na znak Loua zalete jedna u drugu) dobio je uvodnik od L. Kollera kako trebamo pokazati svim "shity ass" hardcore bendovima tko je započeo ovu tradiciju i kako se to zapravo radi. Željeni efekt je postignut. Cijela dvorana se podjelila i baaaam!!!!
Set-lista je uključivao presjek kompletne karijere, kako starije tako i novije, tako da nitko nije ostao zakinut u sat vremena i nekih dvadesetak pjesama.
Walls of Jericho dobili su odzdrav od svojih mentora. Nastup ovih njujorčana odiše takvom svježinom da bi ste zapitali jer se ovdje radi o njihovoj prvoj ili možda čak četrdesetprvoj turneji. Bend fenomenalno raspoložen u kombinaciji sa zvukom koji svojm oštrinom reže i siječe uši (čak moćniji nego na njihovim studijskim snimkama) ultimativna su i smrtonosna doza..
Pomeli su odmah na startu svu punk-HC konkurenciju i pokazali tko su gazde u kući! Od ovog bolje ne može!

FANTOMAS - dvorana C - 20.30h

Dvorana je već sad do pola ispunjena, a na pozornicu je postavljena oprema od vragolastih Amerikanaca. Posebno treba istaknuti najveći bubanj na svijetu (po broju elemenata). Nisam niti uživo, niti u bilo kojem mediju vidio nešto slično. Četiri bas bubnja (dva manja i dva veća), gong, desetak prijelaza, dva toma, flota činela, kao i posebni asambl zveckajućih metalnih udaraljki, dodatne perkusije… oko četrdesetak elemenata!! Što bi narod rek'o: preseravanje! Čak nije Lombardo svirao već zamjena koju nisam prepoznao. Dotični bubnjar kao privremena zamjena bio je najslabija karika jer nije uspio popratiti bend u izuzetno složenim ritmičkim strukturama. Pogotovo na materijalu s novog "Suspended Animation" koji je prevladavao tokom večerašnjeg nastupa. Na repertuaru se našlo po nešto sa sva četiri urataka, dok najjači utisak ostavljaju definitivno filmske teme s izvrsnog "Director’s Cut"-a.
Kao kod svih bendova dosad, zvuk je apsolutno besprijekoran. Nastup siguran i profesinalan, ali pomalo hladan. Puno efekata od strane Osbournea i Pattona tako da se nije moglo razaznati u nekim trenutcima jer se tu radi o pravoj svirci ili matrici koja se koristila u izabranim momentima.
Zucker kommst zu letzt - "Experiment in Terror" u minutu produženoj verziji!

JELLO BIAFRA & THE MELVINS - dvorana C - 23.30h

Izuzetna mi je čast bila svjedočiti nastupu najosvještenijeg i najpoznatijeg kritičara politike i društva u svijetu ekstremne glazbe. S druge strane imamo Melvinse kao kumove glazbe koju je zaista teško kategorizirat - puno zajebancije, dobrih rifova i nedokučivih ulomaka. Buzz Osbourne drugi put na pozornici u samo dva sata! Za slabije upućene, Buzz je gitarist Fantomasa i Melvinsa. Otvorili su s Dead Kennedysima i idućih sat vremena odsvirali pregršt pjesama sa zajedničkog studijskog materijala. Nažalost nije bilo ništa iz preostale Melvins diskografije, izgleda da ćemo to ostaviti za neki drugi put. Osjetno stariji, deblji i umorniji, Biafra ipak ne odustaje od svog osebujnog nastupa gdje svaki važniji stih ili frazu pretvara u gestikulaciju tijela. Već je toliko uvježban da će neki zaljubljenik i zaboraviti da su tu Melvinsi i hipnotički se prepustiti večerašnjem doktoru sociologije, politologije i pantomime. Bush je neizbježno morao doći na tapetu i za svoju briljantnu vanjsku politiku dobio je čak dvije pjesme! Kako bolje zatvoriti koncert nego autentičnom izvedbom "Holiday in Cambodia"? Samo da spomenem, u dvorani je bilo oko dvije tisuće ljudi…

HIGH ON FIRE - dvorana A - 00.10h

Zbog već spomenutih promjena i deformacija u rasporedu na High on Fire morali smo čekati skroz do poslije ponoći. Vrijedilo je čekati jer Pike i ekipa dižu adrenalin i zlo raspoloženje čak i u tim kasnim satima kada umor obuzima i najupornije. Drugi put ove godine da ih gledam (bili u Zagrebu par mjeseci prije) i mogu jedino reći da su bili još glasniji nego u Močvari. Set je bio nešto kraći, oko četrdesetak minuta, gdje su me se najviše dojmile "The Face of Oblivion", "Blessed Black Wings", "Eyes and Teeth", "Hung, Drawn and Quarteted" i "Blessed Black Wings" (pa šta ih je bilo još??? Pike i ekpia ne staju dok je rock&roll u igri tako da su uspjeli zgurati sve zajedno devet pjesama). Lemmy, Kronos i King dođite i doživite čudo kakvo su izrodili vaši najbolji učenici!

CULT OF LUNA - dvorana A - 1.00h

Prvi glas je došao do gledatelja kako nisu sletjeli na aerodrom te neće večeras nastupiti. Međutim, na kraju High on Fire nastupa skupilo se četiri, pet malih spodoba u uglu stejdža gdje su bengali, svirali air-gitaru i pjevali sve stihove od "Devollution"! Nisu mi izgledali kao tehničari… neosvjetljen je taj dio bine… jesu li to oni? Par zar je moguće? Onda sam prepoznao gitaristu i vokalistu te oduševljeno uskliknuo: Cult of Luna sviraju večeraaaaas!!!
Nastupu ih je nazočilo komada šest, iako ih je u bendu sedam. Ne znam zašto, drugog semplera nije bilo. Nisam primjetio neki nedostatak ili prazninu…
Cijela dvorana potpuno zamračena osim dva izrazito bijela reflektora na bini, Pink Floydovski ugođaj. Sample je lagano otvorio, zatim akustična melodija popraćena sporim polu tribalnim ritmom… trenutak pauza… i baaaam! "Echoes", otvaranje novog albuma "Salvation" za otvaranje večerašnjeg preformansa. Čak je usporena tridesetak posto verzija uživo, tako da svaki rif dolazi više do izražaja. Ostatak večerašnje set liste redom je "Vague Illusions", "The Watchower" (jedina večeras koja ne pripada posljednjem albumu, već prethodniku "The Beyond"), "Leave Me Here" i apokalipsa za kraj: "Waiting For You". Mračno, energično i švedski hladno. Najviše me iznenadila izuzetna pokretljivost, fokusiranost na što kvalitetniji vizalni aspekt nastupa i preciznost. Zvuk odličan, popratni adaptirani svjetlosni efekti još bolji. Nemam zamjerki.

Propušteno: Anthrax, Arch Enemy, Amen, My Dying Bride, Sikth, Cataract, Jesu.

SUBOTA, 25.06.

CEPHALIC CARNAGE - dvorana C - 13h

Nakon podnevnog buđenja i doručka, zaputio sam se prema koncertnom djelu kampa. Duboki poklon i veliko poštovanje Francuzima koji se nakon cijelonoćnog tulumarenja bude i dolaze na nastupe već oko jedan sat popodne. Imidž zajebantsko-zabavnog, kompleksnog i nepredvidivog death metala Cephalic Carnage izgradili su kroz trinaestgodišnju karijeru ispunjenu sa šest sudijskih uradaka. Posljednji, za Relapse Records izdan, "Anomails" prezentirali su pred oko tisuću gledatelja koji su odlično prihvatili njihov stil i izražaj, ako ćemo suditi prema atmosferi koja je vladala u to rano subotnje popodne. Pokretljivi i dobro raspoloženi Amerikanci bazirali su četrdesetminutnu izvedbu na najnovijem "Anomailsu", iako se tu našlo čak i materijala s prvog "Conforming to Abnormality". Kraj je ostavljen za "Black Metal Sabbath" (s "Lucid Interval" albuma) koja ima vrlo specifičnu koreografiju iz koje se vrlo jasno iščitava njihovo mišljenje o corpse paintu i popratnim artefaktima karakterističnim za spomenuti žanr.

DISSECTION - ENSLAVED - IMMOLATION

Ponovno oformljeni švedski Dissection izašli su na glavnu binu (dvorana C) oko 17h. Iako se broj ljudi znatno smanjio nego na Cephalic Carnageu, moja očekivanja nisu nimalo splasnula, pošto sam propustio njihov nastup u Ljubljani i zaista me zanimalo što se može vidjeti od njih nakon gotovo desetgodišnje stanke. "Somberlain" i "Storm of the Light's Bane" nisam poslušao već nekoliko godina, ali njihove melodije i pjesme duboko su se usjekle u moje pamćenje te sam očekivao uz prezentiranje novog materijala, čuti i koju dobru staru. Zvuk je bio toliko očajan, neprepoznatljiv i nejasan da sam već nakon četvrte pjesme izašao vani razočaran jer nisam jedan rif uspio prepoznati, a kamoli pjesmu. Volio bi okriviti tonce, ali ako je drugih 95% bendova imalo, ne dobar, već odličan zvuk, ne preostaje mi nego kriviti njih za ovakvu izvedbu.

Kakav status danas uživaju norvežani Enslaved potvrdila je dupkom puna dvorana A u koju se nije moglo ući. Projekcija nije bilo, niti je rasvjeta bila blizu one postavljene za njihov nastup u Močvari, tako da nisam htio kvariti izvanredan dojam koji su ostavili u Zagrebu.

Zadnjih dvadesetak minuta Immolationa pokazalo je ono što sam već nekoliko puta vidio na njihovim koncertima - mračno, čvrsto, energično. Ne znam jesu li na početku svirali nešto od starog materijala, ali dio koji sam uspio uhvatiti bile su jedino stvari s posljednja dva albuma "Harresing Ruin" i "Unholy Cult". Uljepšalo bi mi dan "No Jesus, No Beast", "Here In After", "Christ Cage" ili recimo "Close To A World Below", ali...

TERROR - dvorana C - 16.30h

Mladi njujorčani pale i žare HC scenom dvadeset i prvog vijeka nakon samo jednog studijskog albuma i par minića. Nisam bio u mogućnosti svjedočiti njihovom koncertu na Brand New Place festivalu u Močvari u Zagrebu, što sam kasnije itekako zažalio slušajući komentare prisutnih te večeri. Iako nisu bilu na službenom set-listu festivala, uskočili su kao zamjena 7 Seconds u zadnji čas! Zamjena!? Nema riječi ovdje o nekakvom popunjavanju rasporeda. Terror su razvalili sve prisutne. Tempirana bomba koja eksplodira prvim taktom na pozornici. "One With the Underdogs" odsviran je u čedrdesetak minuta skoro u cijelosti te postavlja nove standarde brutalnosti, snage i integriteta. Uigrano, precizno i "rasplesano". Potpuno izbaciti HC klišeje (family, friends, let's do the circle pit...)  između pjesama i bit će to čista petica! Vrhunac nastupa je uspješnica s "Lowest of the Low" minića gdje se masa potpuno razjarila.

MADBALL - dvorana C - 18h

Kolika je snaga u Terroru i kakvu su pustoš ostavili iza sebe, svjedoči činjenica da je na Madballu devedest posto ljudi stajalo i odmaralo. Premda je bilo duplo više ljudi, oko soma i po jedinki, samo su najlojalniji opstali i izdržali još jednu rudnu u pitu. Pokretačka snaga i glavni showman legendarnih njujorčana, naravno je Freddy Cricien. Karizmatična sviračka sekcija više izgleda i predstavlja nego preuzima uloge i nešto "radi" na pozornici. "Set it Off", "Look My Way", "New York City", "Down By Law"... i ponešto novih "Legacy" pjesama ugodnu su ispunili njihov pedestak minuta provedenih na bini. "Excuse my figure for I haven't been working out lately..." riječi su spomenutog frontmana koje su me fino nasmijale jer ne znam kakva je onda isprika kolegama na basu i gitari koji nisu zadnjih, recimo, trideset godina vidjeli utege. Solidan nastup, stepenicu ispod SOIA i Terrora.

TURBONEGRO - dvorana C - 21h

Nikada nisam na norveške sotonističke glam rockere obraćao posebnu pozornost, niti sam ih primjećivao. Nema posebnog razloga i uzroka toj činjenici, jednostavno su mi promakli. Nakon slušanja posljednjeg albuma "Party Animals" mogao sam zamisliti sebe s par litara pive u želudcu kako se cerim blesavo, pjevam "City of Satan" i... ...nešto još nepredviđeno. Međutim, pive ipak nije bilo pošto je Neurosis bio na kraju te večeri, ali je zajebancija bila paklena! Kakav je show-program uslijedio, nisam mogao sanjati niti u najluđim snovima.
Ako ste mislili da Manson & band slovi kao no.1 putujući cirkus u svijetu, prevarili ste se, jer zapravo ta titula ide Turbonegru. Koga tu sve imamo: mornar iz II. svjetskog rata koji pere palubu, nacistički oficir i njegov pomoćnik koji vozi motor dvosjed, studio 54 zvijezdu, novorođenog King Diamonda (vizualno) i kvazi mađioničara. Uz sve hitove odsvirane, apsolutni vrhunac večeri bilo je spaljivanje lažnog novca iz dva topa postavljena na pozornici. Što reći još? Šteta što nisu bili zadnji, pa da i dodatni alkoholni stimulans izobliči, tj. uobliči doživljaj.

NEUROSIS - dvorana B - 23h

Toliki sam pritisak i strah osjećao cijeli dan, kao da sam ja odgovoran za realizaciju nastupa plemena koje je ekskluzivno iz San Francisca došlo na Fury Fest da nam nadraži naše male nevine uši. Iako je nastup predviđen za ponoć, morao sam doći cijelih sat vremena ranije u dvoranu. Na pozornicu poslijednji put izlaze Kelly i Von Till (gitarski duo koji predvodi bend) kako bi provjerili zvučne postavke za nastup. Čak bi i dnevnik HRT-a pozavidio točnosti Noaha Landisa (zvučne manipulacije) koji je svojim dolaskom i kratkim bljeskom male ručne lampice na binu označio početak nastupa.
Šezdeset minuta kojih treba zamrznut u vremenu i trajno ih zapisat u dugoročno pamćenje, isplatilo je čitav put od 1700km. Od prvog do zadnjeg momenta, delirij i transcedencija bile su sveprisutne. Bez i jedne izgovorene riječi, bez ikakve vidljive neverbalne komunikacije s publikom, cijeli nastup postaje potpuno personaliziran, kao da se sve odvija samo radi mene. Svaki trenutak izgleda potpuno isplaniran, kao da se ništa slučajno ne događa, a opet se stvara dojam potpune opuštenosti i spontanosti svirača. Zvuk savršen, čak i u prvim redovima. Jedino što nedostaje je nekoliko očiju više kod vašeg izvjestitelja jer pratiti individualno rituale kod svakog od pet članova uz projekcije je apsolutno nemoguće. Završnim taktom posljednje "End of Harvest", pozornica se ispraznila u roku sekunde. Srce traži još, ali razum zna da od toga nema ništa jer Neurosis se ne vraća na bis, takvo što u njihovom konceptu ne postoji. Osim spomenute, redom su svirane "Times of Grace", "Left to Wander", "Burn", "The Doorway" i "Season in the Sky". Jedinstveno.

Propušteno: Meagadeth, Exploited, Kreator, Dark Tranquility, Zao, Aborted.

NEDJELJA, 26. 06.

MASTODON

Došli, razbili, odsvirali i otišli. Trideset minuta takvog tempa i dinamike nisam vidio niti na jednoj snimci momaka iz Atlante. Bez zaustavljanja i pauza, odsvirane su redom "Iron Tusk", "Crusher Destroyer", "Mother Puncher", "Aqua Dementia", "Hearts Alive" i "Blood and Thunder". Odabir pjesama savršen. Iako je trajalo tridesetak minuta, izgledalo je poput izvrsnog kratkometražnog filma koji nerijetko zna biti puno interesantniji od svoje dugometražne braće. Na "Aqua Dementia" je gostovao Scott Kelly što je bio apsolutni vrhunac orgazma koji je trajao tokom cijelog nastupa.

DIMMU BORGIR

Nisam imao apsolutno nikakvih očekivanja i postojala je čak određena skeptičnost prema ovim odbačenim sinovima norveškog black metala. Međutim all star ekipa koja se okupila za ovu priliku činila je imena poput Galdera (Old Mans Child), Vortexa (Borknagar, Arcturus), Tony Laureana (Angel Corpse, Nile, Malevolent Creation...) i standardnih Silenoza i Shagratha. Iskustvo i znanje koje je potvrdilo svoju reputaciju i pokazalo vrhunski nastup. Najviše su me razveselile odsvirane "Reptile" i "Mourning Palace".

SLAYER

Treća nesreća. Nakon Zagreba 1998. i Budimpešte 2002., Slayer je podbacio. Razočaranje festivala. Nezainteresirani i neuvjerljivi. Tom Araya otpjevao je, kad se sve zbroji, jedva jednu pjesmu. Iako su se uvijek vodile polemike oko njegovog stila pjevanja, ovaj put je zaista pričao, samo izgovarao tekst. Nisu pomogli ni "War Ensemble", "Raining Blood", "Dead Skin Mask", "South of Heaven"... Oslanjanje potpuno na stari materijal, gdje je odsvirana jedino "Disciple" s posljednjeg albuma, osuđujem iz jednostavnog razloga razlog zato što je "God Hates Us All" definitvno vrijedan prezentiranja. Sramota.

Propušteno: Motorhead, Ill-disposed, Napalm Death, Obituary, Samael.

Ante Jurić Marijanović

Datum, grad i mjesto događaja: 26. - 28. 06. 2005., Le Mans, Francuska
Datum objavljivanja izvještaja: 22. srpanj, 2007.