28. 06. 2005. -Anthrax
SKUC, Zagreb, Hrvatska
Ono čemu su dana 28. 6. ljubitelji teških nota svjedočili u klubu "Pauk" glazbeni je događaj koji u potpunosti zasjenjuje sve ovogodišnje (barem što se metala tiče) jer tko je očekivao da ćemo 2005. u centru Zagreba imati prilike gledati nastup legendarnih Anthraxa u njihovoj ponovno okupljenoj "platinastoj" postavi koja ekskluzivno za ovu turneju svira samo uspješnice sa svojih prvih pet albuma iliti nastup rezerviran samo za razdoblje od "Fistfull of Metal"-a pa do "Persistance of Time"-a. I to još kakav nastup...
Oko nekih 22:15, nakon zabavnog uvoda (za kojega nitko nije niti znao da je uvod) na binu istrčavaju Charlie Benante, Frank Bello, Dan Spitz te zaštitni znakovi "sada" Scott Ian i "nekada" Joey Belladona (koji se poprilično ofucao s godinama, ali natapirana fudba je i dalje nenadjebiva) te ta ista petorka nastup u već poprilično zagrijanoj atmosferi (izvještaji mi variraju od 600 pa do 1000 posjetitelja) započinje s "Among the Living" na koju ekspresno lijepe "Got the Time" i "Cought in a Mosh". Nažalost, unatoč odličnoj svirci benda (zvuče tako uigrano kao da se nikada nisu ni razišli) sam zvuk baš i nije bio na visokoj razini zbog čega su posebno patili Belladonini vokali i Spitzove solaže... ...naravno, s vremenom se zvučna slika popravila, ali do kraja nije dosegnula onaj idealni nivo.
Nego, nakon udarnog starta bend uzima mali predah koji vokal iskorištava za kratko obraćanje publici te s tom praksom nastavlja kroz cijeli nastup (i više nego pohvalno). U regularnom dijelu još su se izredale "A. I. R.", "Madhouse", "Antisocial", "NFL", "Medusa" i na kraju hit svih hitova - "Indians" koji je Belladona izveo sa standardnom očerupanom perjanicom.
"We-want-more, we-want-more" dio i sami bis počinje na najbolji mogući način: Scott Ian se penje na pozornicu i laganini započinje uvodni rif "Be All, End All" ili meni osobno najbolje Anthraxove pjesme uopće. Slijedile su ju relativno ćelava verzija "I'm the Man" s Frank Bellom na vokalima, kratki tribute rahmetli Dimebag Derrelu u obliku skraćene verzije Panterine "New Level" na kojoj se mikrofona latio Scott Ian te za sam kraj "Metal Thrashing Mad" i "I am the Law" ili najbolja pjesma o strip junaku ikada sklepana. Publika u euforiji, a bend joj baca palice, trzalice, pa zahvaljuje, pa hvali, pa se klanja itd., itd., ali onaj famozni "we-want-more, we-want-more" ne popušta i razdragani Anthraxi na daske izlaze posljednji put kako bi se od sviju oprostili s "Deathriderom". Ponovno trzalice, palice, klanjanja, zahvale...
Vratimo se svjedočanstvu s početka i razlozima zašto je ovo bio jedan od "the koncerata": sveukupno sat i četrdeset svirke i savršeni primjer benda koji zna kako se ponašati na pozornici pred fanovima koji njihov nastup čekaju 20 godina (no, kako koji) i koji je u stanju kroz cijeli set održavati atmosferu na najvišoj razini izborom odličnih pjesama u kombinaciji s odličnom komunikacijom s publikom (koja je to te večeri itekako znala nagraditi) i pokretljivošću na pozornici. Treba li za +5 ocjenu nešto više? Kada sve nabrojano uzmemo u obzir probleme sa zvukom stavljamo na stranu i skupno odlučimo ne kamenovati tonca.
Usporedbe radi, večerašnji koncert u svakom segmentu tuče do nogu onaj Kreatorov unatrag par mjeseci u Tvornici, a svi oni koji su ga prespavali mogu početi lupati glavom u zid zbog propuštenog metal happening godine. Lijepi pozdrav do Napalma.
Igor Košutić
- Internet stranica događaja:
- n/a
- Datum objavljivanja izvještaja:
- 01. 07. 2005.
 |
|
