06. 02. 2005.: "Hardcore punk gig" -Cursed, Chang Ffos
Močvara, Zagreb, Hrvatska
Nastavno na solidnu stoner rock feštu kulerski isfuranu 4-og ovog mjeseca (Triple Rock Treat večer - nastupili su Superbooster i Bastinado), svega dva dana poslije, močvarni je prostor posjetio još jedan putujući cirkus, samo ovaj put tamnije strane medalje bučnih i žestokih (rok, buraz!) rifova, suludih vokala i razarajućih ritmova. Najavljivani Drotweiler se zbog navodnih sukoba u bendu te nedjelje u Močvari nije pojavio, tako da se naspram viđenog cjelokupni smisao naslova "Hardcore Punk Gig" pomalo i zagubio.
Da se negdje u gradu sprema koncert Chang Ffosa, osim po plakatima, mogli ste saznati i po sveprisutnim natpisima na vratima apoteka diljem Zagreba, a koji su glasili "Žao nam je, nemamo više čepića za uši". Domaći bukači čija je sviračka retorika u svojoj zvučno - kulisnoj nasilnosti često znala prelaziti granice zdravog eksperimentiranja, pritom ponekad stremeći čistom bezobrazluku, sada, mogu vam reći, zvuči bolje no ikad. Uglavnom, prateći mišljenja o Chang Ffosu, već odavno su se nazirala dva amplitudna stava: neki tvrde da je bend preprštav i tlaka za slušat' - za konja ubit', dok druga ekstremistička strana za iste daje lijevo jaje na panj kao jedinim istinskim hrvatskim odgovorom na kultne uratke rok/ metal/ ubaci fronte dobro poznate naklonicima ovakva zvuka. U širokom rasponu nešto neutralnijih promatrača, smjestilo se negdje i moje skromno mišljenje - Ffos je evidentno jedna velika rastuća ameba koja, kako vrijeme prolazi, kroz svoje pseudopodije apsorbira mnogo korisnih utjecaja, prati zbivanja na svjetskoj sceni, poštuje uzore, dok istovremeno vodi računa i o glazbenom individualizmu te vizualnoj prezentaciji. Istina, još uvijek im se zna potkrasti i nedefinirane/ nedefinirajuće mase (barem ako pitate publiku), no nemam razloga ne vjerovati da je njihovo pravo vrijeme i veličina tek negdje na polovici puta. Beware!!!
A što se ovog nastupa tiče... uvjerljivo najmoćniji kojem sam prisustvovao... Ako se netko želi zadovoljiti opisom kroz asocijacije, neka mu bude; sleepovski hipnotizirajuća brundavost (gitara) uz kap mudre melodičnosti jednih Neurosis na relaciji "Times of Grace"/ "A Sun That Never Sets" albuma koja preživljava na infuziji Today Is The Dayovske/ Knutovske anksioznosti iza jedne ogromne repetitorne zidine prštajuće mase i uništavajuće ritam sekcije. Zaključak: prije svega pohvaljujem pristup, koji je sada koncertno i slušalački znatno prihvatljiviji, a nadam se da će i samom bendu postati jasno (ako već nije) da im takav organskiji (da ne kažem melodičniji, jer bi me neki mogli krivo shvatiti) pristup itekako dobro stoji.
Odmah se bacamo na drugo poglavlje; na pozornicu se penju Kanađani Cursed, koje dotad još nisam imao priliku poslušati... no, svega nekoliko sekundi bilo je dovoljno da mi sve bude jasno - čeka nas još jedno pranje ušiju... nema mjesta za odmor i senzibilitet. Cursed su nam predstavili na trenutke zli sludge nalik na ubrzani Charger, šut stonera (Bongzilla na tripu umjesto trave - Tripzilla ahahaha!) pa malo sirovog hardcorea, ili ti prljavog punk-rocka (noviji Converge sound) i za kraj jedna žlica metalskog sala. Spuštene gitare, otvoreni rokerski akordi, nervozan grlodrapajući vokal i silovački ritam. Sve skupa je zvučalo taman dovoljno fokusirano i kompaktno, no na momente i nakon 20 minuta malo prenaporno i forsirajuće za moju osjetljivu dušu. Blame Canada, blame Canada!!!
Matija Jelić
- Internet stranica događaja:
- n/a
- Datum objavljivanja izvještaja:
- 12. 03. 2005.
 |
|
