04. 01. 2005. -Wage of Sin, Motus, Lasting Values, Igut
Močvara, Zagreb, Hrvatska
Zahvaljujući nekolicini koncerata koji su brigadu lijenih dupadi uspjeli preduhitriti svojim iznimno ranim počecima ovaj put odlučih na koncert doći iznimno rano i zakasniti samo službenih 30-ak minuta. Međutim, izgleda da sam u svojoj opreznosti smetnuo s uma da bi moglo biti riječ o koncertu koji naginje D. I. Y. karakteru, pa sam zajedno s moja dva poznanika i jednu nepoznanicu početak koncerta čekao još poprilično dugo.
Prva stvar koja je svima oplahnula ušne kanale bila je prisutnost rasterećenog glazbenog programa zaduženog za popunjavanje zvučne kulise prije, između i nakon koncertnog programa (nekima poznata i pod zajedničkim nazivnikom slušaona). Tako smo između više-manje ekstremnog glazbenog izričaja svojim ekstremitetima mogli pokloniti i malo Michael Jacksona, Alice Coopera, Maddone, i ostalih raznoraznih sladunjavih pop pjesmica te trash hitova a la "Eye of the Tiger", valjda posuđenih iz riznice nebrojenih Močvarinih plesnih čušpajza. Takav pristup ponekad dobro dođe malo za promjenu, jer se ovaj put nije dogodilo da ekipa mora slušati identičnu glazbu između i za vrijeme svirke bendova.
Prvo okupljanje ispred pozornice inicirao je početak nastupa Igut, mladog benda s već dosta koncerata iza sebe, koji svojim repertoarom nastoji obuhvatiti agresivniji i senzibilniji aspekt kako ljudske emotivnosti, tako i metalcore glazbe same po sebi :-)). Iako sam Igućanima iz više razloga* obećavao lošu recenziju, savjest je ovaj put pokorila gnjev, stoga sam primoran priznati da nam je ovaj put Igut pružio svoje najsigurnije izdanje, lagano usmjeravajući svoj stil u nešto žešći oblik, gdje tanašne melodijice sustavno bivaju zamijenjene ponosnijim rifovima i čvršćim ritmičkim strukturama, a njihov frontmen sve aktivniji i uvjerljiviji u svojoj izvedbi (ili to, ili je smanjio količinu šaptanja u mikrofon :-)). Da li gledamo prvi domaći odgovor na prezentnu metalcore scenu u svijetu? Vidjet ćemo...
Još jedan domaći bend koji u zadnje vrijeme grize malo ozbiljnije (ili se to meni tako čini) jesu Lasting Values. Njihova spona između trorifoidnog old school hardcorea i thrashy breakdownova je ovaj put bila impregnirana bubnjarskim doprinosom Nikole Babića (Chang Ffos, Ununhexium - njihov redoviti baterđija je nešto bio bolestan, pa nije bio u mogućnosti odraditi svoju bendovsku dužnost). Spomenuti pojedinac je svoj posao/ uslugu odradio sa smješkom na licu, metalskim preinakama (konačno mu je sjela i najvažnija bubnjarska figura na svijetu - blastbeat (SIC)) i fejkerski uskom crnom potkošuljom s jasnom namjerom da zasjeni moju još užu bijelu koju tada nažalost nisam imao. Uglavnom, primjetio sam da su ubacili i prvi pravi mosh rif i to u pjesmi koju su odmah posvetili pravim mosh metalcima... znači li to početak nove ere za Lasting Values?
Što reći za Motuse? ...vjerojatno je moj glazbeni ukus upravo i glavni razlog zbog kojeg mi je uvijek bilo teško pogledati njihov koncert u cijelosti. Ono što im se pak ne može negirati jest ogromno iskustvo i ustrajnost koji su pokazali kroz godine te gomila vjernih pankerčina koji ih prate po koncertima. No, kao što rekoh, bez obzira na odličnu usviranost, novije pjesme koje čak teže i meni bliskijim teritorijima te starije pjesmuljke čije simpatične simplističke refrene čak i ja znam, Motus i dalje ostaje komad kolača koji na puno kušanje prepuštam drugima.
Kakadu Look, Schizoid Wiklers, La Kurtizana (umetnite još neke ako vam padnu na pamet)... što im je svima bilo zajedničko? Da, da - čak i obični instrument u ženskim rukama može postati ubojito oružje... još donedavno su prema ženi u ekstremnom bendu svi upućivali poglede kao što bi gledali čovječu ribicu koja pase velebitsku degeniju, a sada već imamo priliku i uživati u panfemino - hardcore/ metal grupama - moramo se zapitati koju mjeru može doseći ta ženska emancipacija (šala, naravno). Kobre iz Wage Of Sin su svoj nastup odvaljale punim jajnicima i PMS-ovski nervozno, ali su se muški sramili moshati da ih netko ne bi tužio da su plesali na ženski bend :-). Ako opisujemo zvuk, uglavnom prevladavaju sporiji čugasti rifovi uz primjesu istrzavajućih bukačkih patnji* koji me uz mnoge nekako najviše podsjećaju na Earth Crisis i Hatebreed, i koji im bolje stoje od bržih kaš-kaš dionica. Niti u bunilu ne bih htio zazvučati diskriminacijski, no da je riječ o nekom muškom bendu, možda bi smo i pomislili - malo površno i preprosječno... al' kad su cure u pitanju... kick ass!! (pogotovo gitaristica/ Most Precious Blood).
Matija Jelić
- *1: (razlozi za popljuvati IGUT ako želite i posjedujete medijski prostor za isto)
- - Igutov koncert nije onaj pravi (untrue) ako njemu ne prisustvuje Filipova (vokal) majka Marlena - tu divnu ženu jednostavno morate upoznati da biste znali zašto
- - Igutov frontmen je sklon, uz nebrojene bistre pošalice (buahaha), ubaciti i koju traljavu verbalnu začkoljicu, od kojih je jednom skoro upropastio dojam dobro odrađenog giga, da ga na vrijeme neki tamo što vole bendovima dobacivati iz publike nisu na vrijeme upozorili
- - nitko iz benda mi ne želi odgovoriti na pitanje zašto njihov frontmen drži mikrofon kao da jede kremšnitu (onako nepravilno postrance)
- - gitarist koji svira črnog es-đi gipsona je toliko očito promašio jedan ton na gitari, da sam skoro završio na ugradnji trostruke srčane premosnice
- - za one koji još uvijek nisu stekli dar raspoznavanja razlike između benigne zajebancije i zlobnog neukusa, neka gornje redove zanemare...
- *2:
- "patnja" je interni sinonim za gitarističku stilsku figuru koja nastaje istrzavanjem višetonskih žica uz nerijetku kombinaciju s molovima, sporijim ritmovima i jednostavnijim masnim trzajima, dok emotivni dojam koji ostavlja može opisivati psihološka stanja poput nervoze, depresije, melankolije, anksioznosti i sl.
- Internet stranica događaja:
- n/a
- Datum objavljivanja izvještaja:
- 28. 02. 2005.
 |
|
