08. 12. 2004. -MACHINE HEAD, GOD FORBID, CALIBAN
Tvornica, Zagreb, Hrvatska
Koncert koji svojom veličinom već nekoliko mjeseci plijeni veliku medijsku pozornost, i zasigurno najsjajnija perjanica bogate koncertne sezone, nastup je Amerikanaca (Oakland) Machine Head. Prije desetak godina, isti su s famoznim "Burn My Eyes" albumom poput gorućeg meteorita sletjeli na scenu, te u rekordnom roku postali jedan od predvodnika i kamena temeljaca modernog metal zvuka ("open mind with a closed fist"), a da pri tome niti sami nisu bili svjesni kakav krater će nakon toga ostati. Kroz razne varijacije, redefinicije i misinterpretacije, kao uzor novijeg (nećemo koristiti nivoe, jel' se tema može gledati i s antologijske strane, a onda sve odlazi u neku relativnost i nedogled), neki će kasnije elemente istog stila kasnije izrazvodnjavati u neplemenite svrhe, dok će ga pak drugi uspješno nadograditi.
Da dalje ne gnjavim s enciklopedijskim analizama, i da sumiram postojeće stanje, Machine Head se vratio s "Through the Ashes of Empires" albumom, te su danas već provjereni veterani s nekoliko promjena u postavi, hrpetinom odrađenih turneja, jednim padom i ponovnim usponom, te nekoliko kilograma viška. Što drugo reći, nego da smo i više nego zahvalni što smo i u drugoj polovici njihove ogromne europske turenje dobili priliku prisustvovati događaju koji i samo njihovim imenom garantira dobru zabavu.
U samom početku ovog opširnijeg osvrta htjeli bismo uklopiti i nekoliko riječi koje je s nama prije koncerta ekskluzivno podjelio bubnjar Dave McClain (ex-Sacred Reich), koji podjarmljujućim batovima osvete barata još od "The More Things Change" albuma. Kako se razgovora s karizmatičnim R. Flynnom zbog ograničenog vremena i velikog interesa ipak nismo uspjeli dočepati (Grdošićev intervju već možete pročitati na Monitorovoj stranici...), na nekoliko zajednički sastavljenih blic pitanja postavljana od strane našeg hrabrog viteza Ante Jurić - Marijanovića (ubojitim oružjem - diktafonom u ruci je pokazao prljavim američkim pozerima svu ljepotu provokativnog senzacionalističkog novinarstva) je s nešto manjim entuzijazmom odgovorio gore navedeni gospodin.
Razgovor je počeo kratkim osvrtom na posjećenost koncerata, odnosno rasprodanost većine koncerata na turneji, na što je McClain naravno izrazio izrazito zadovoljstvo, jer kako kaže, koncerti ne samo da su rasprodani, već gdje god dođu, fanovi bjesne i zajedno s njima izmjenjujući energijska dobra pustoše dvorane gdje god se koncerti održavaju. Kao najluđe fanove, Dave je posebno istaknuo portugalske, a kao najgori koncert onaj iz talijanskog Trevisa, na kojem smo, ironije li, 14. 11. prošle godine i prisustvovali. Ipak, kao što smo i sami (više ja nego Marijanović, koji je tada malo bio cugn'o) mogli posvjedočiti, a i sugovornik potvrđuje, koncert i publika u Trevisu nisu bili nimalo loši, koliko neki scensko - interijerni preduvjeti krucijalni za nastup benda veličine Machine Head. Nakon kratke ćakule o cenzuri, dotakli smo se teme "New Wave of Heavy Metal" etikete, koja se sve više pojavljuje u metal medijima inicirana uglavnom Metal Hammerom, koji se silno trudi isfurati neke nove glazbene pravce. Pitam se samo da li je to radi lakšeg opisivanja bendova koji kombiniraju više stilova, ili pak bezuspješan pokušaj pokretanja glazbene revolucije tamo gdje je vjerojatno više nikad neće biti. Jednostavno budimo realni - već smo svjedočili stotinama pokreta i fenomena, počevši od prototipnih individualaca, do današnjeg dana kad ljudi iz puke dosade izmišljaju takve kategorije da ti se zavrti u glavi. No, o tome neki drugi put. McClain je na cijelu temu samo mirno odgovorio da se te stvari uopće ne tiču niti njega, niti ostatak benda, a od glazbe koja se najčešće "vrti" u busu je spomenuo nove albuma grupa Lamb of God i The Haunted. Sugovornici su se potom okrenuli i aktualnoj političkoj temi u svijetu, posebice Americi, a to je Bushova politika i stav Machine Heada o toj temi iz ljudske perspektive. Dave nije pokazao previše interesa za politiku, ali je napomenuo kako medijski cijela situacija u Americi izgleda pomalo bolesno i podjeljeno, te im pristup medijima diljem svijeta, dok su na turneji, daje novu perspektivu iste teme. Tek da se zna, nitko u bendu nije Bushov pristaša, niti podržava njegovu politiku, uz iznimno gađenje prema dijelu naroda koji navija za rušenje i bombardiranje kao da je riječ o nekoj igri, bez uvida u sav horor koji ide uz to.
Ovaj kratak razgovor završen je i s par pozitivnih misli, gdje je Machine Headov bubnjar izjavio da bi, uz silne turneje koje imaju iza sebe još jedino htio svirati s Kiss, Metallicom, Judas Priest i Rush (naravno, pritom misleći na bendove s kojim nisu imali priliku turirati). Na zadnje pitanje (vremensko ograničenje) što misli o Ozzfestu, McClain je izjavio da je festival u principu u redu, samo što, uzevši u obzir stavku da nastup na Ozzfestu puno košta i pitanje je da li će se bendu takva investicija isplatiti, sve poprima neki korporativni prizvuk. Al' kaže - bolje i to nego ništa. Neodređen neki tip. Ili pati od kronične kurcobolje, ili je toliko spaljen od cuganja na turneji, da do treće rečenice zaboravi koja je bila prva. Nastavljamo s izvještajem s koncerta.
Ono što je većinu začudilo, jest rani, odnosno pravovremeni početak koncerta (~19:30). Tek nekoliko minuta nakon najavljenog početka, njemački nadolazećo - popularni metalkoraši (koji se ne srame pokazati emocije, buahahaha!) Caliban su pred vrlo malo posjetitelja već počeli sa svojom izvedbom. Obzirom da ovom dijelu večeri nisam prisustvovao, suzdržat ću se od svojih komentara, premda mi je malo čudno djelovala činjenica što je čak 8/10 mojih ispitanika bilo razočarana njihovim nastupom. Nije da ih zagovaram, al' da su baš bili toliko loši...
Nakon silnih procedura oko ostavljanja lanaca, pretresa ruksaka, pregledavanja porcije hrane iz zagrebačkog Studentskog centra (4,40kn), rektalne eksplorizacije, gastroskopije i kulture krvi (pretrage su vjerojatno bile zahtjevnije od pregleda američkih aerodroma nakon jedanaestog rujna, al' što je tu je - poso' je poso'), konačno sam dospio unutar Tvorničinih zidova. Temperatura je već tada bila jako visoka, te su God Forbid bili na polovici svojeg programa. Jebiga, ni otmjeno kašnjenje nije što je nekad bilo. Da li je evidentno lošiji zvuk bio namjerni gradacijski prag za nastup headlinera, ili jednostavno splet nesretnih okolnosti, tko će ga znati, ali God Forbidu svakako nije pomogao. Zbilja šteta, jer ono što smo mogli čuti, bilo je svega nekoliko jasnih breakdownova, mutnu gitaru i ritam sekciju, te iritantnu nadmoć clean vokala nad agresivnim. Još jedanput kažem - šteta, jer da su God Forbid uspjeli zornije dočarati zvuk s albuma, publika bi se itekako imala čime pozabaviti. Ali, ni ovako nije bilo strašno (možda je jedino vokalist malo pretjerivao s "You know what i'm sayin'" spikama...)
I... najkraće čekanje velikog benda ikada... očekivao sam bar sat vremena saftanja u izmaglici duhanskog dima, znoja, alkoholnih para proparanoj vriskovima, kad ono, počinje Omen intro... i pow!!! ...uvod u "Imperium". Fascinanatno jak light show osvjetlio je nabrijanu publiku spremnu na cjelovečernji ples i ostalo je klasika. Svirali su pjesme iz svih razdoblja svoje karijere s naglaskom na prvi i zadnji album (tako je to gotovo uvijek... i ne, neću ih nabrajati!), da bi finalizirali sa starudijom "Block" (neki bi rekli "Fuck it All!!!")
Istina, meni valjda ne bi bilo dovoljno niti da odsviraju cijela prva dva albuma (posebno drugi, jer je sviranje samo dvije pjesme s tako devastirajućeg albuma definitivno premalo), tako da svaka objektivnost defaultno pada u vodu, no teško da se može naći duša koja je te večeri nezadovoljna otišla kući.
Istina, Machine Head više nisu bend koji u sebi nosi ubojitu i nezadrživu dozu ulične agresije i hardcore energiju kombiniranu s postthrasherskom oštrinom (ili konkretnije - Bay Area thrash paren s njujorškim hardcoreom uz dodatak stila koji se počeo potencirati '92. - '94.-e... Pantera: "Vulgar Display of Power", Sepultura: "Chaos A. D." i Life OF Agony: "River Runs Red" su samo neki od albuma koji su obilježili to razdoblje), imali su kikseva i nesigurnosti, no opet su ovdje - jaki, neobuzdani i puni elektriciteta.
Istina, nastup im više nije gravitaciono ispitivajuć', nemaju gitarističku karizmu Logana Madera, i rock 'n' roll život ih je malo načeo, no još uvijek sve leži na svojem mjestu...
Uglavnom, kratko i jasno - MH su pružili iznimno nesebičan show nabijen ogromnom količinom pozitivne energije i koncertnog filinga, sa svega nekoliko Flynnovih profesionalnih deformacija (kao i svaki drugi i ovakav posao ih donosi) i nešto slabijim zvukom (posebice gitara?) od recimo onog koji su Slayer '98.-e imali u Zagrebu, ili Pantera '00 u Ljubljani. No, kao što sam već i prije znao isticati - ako ti je bend u redu, i unaprijed dobro raspoloženje nadogradiš s kojim pivom, teško da će ti nešto doživljaj pokvarit' (vap šuvari vari... nikakvi crnjaci ni ružne stvari...). Za sam šlag pubilci, neposredno prije zadnje pjesme, kao što već duže vrijeme prakticiraju, odsvirali su Metallica/ I. Maiden/ Pantera/ J. Priest medley. Kao da su znali da domaća publika daje guze za obradu.
I zadnja stvar - jebote, ti frontmeni nikako da me prestanu fascinirati... koji god njihov koncert gledam, Flynn poput nekog metalskog pape na jezicima zemalja gdje gostuju fanovima uzvikuje "Živjeli!". Uzevši u obzir veličinu turneje, dobivamo sablažnjujućo ogromne količine alkohola, zar ne?
Matija "Diskutabilno Kompetentan" Jelić
- Internet stranica događaja:
- n/a
- Datum objavljivanja izvještaja:
- 04. 01. 2005.
 |
|
