02. 12. 2004. "MACHINE HEAD PARTY" -POPEYE, NAILED
Jabuka, Zagreb, Hrvatska
Te četvrtačke večeri odlučih udove za igranje nogometa kojeg ne igram kazniti odlaskom u posjet najvećem gotičarskom leglu grada, prema jabuci nazvanim točno tako. Pitate se što bi jednog solidno naobraženog hardkor-metal-rok/ hipij-nu-krosover-ne-nužno-tim-redoslijedom-svašta/ nešto-te-sve-samo-ne-gotik glazboljupca s afinitetima ka svemu što vole mladi natjeralo na takav mazohistički pothvat. A odgovor leži u činjenici da je leglo naglo legaliziralo posjete i nekim drugim odjevno-predmetnim te frizurnim grupacijama iz naše mesnato-krvnate te nekim čudom još uvijek osjećajno-mislilačke vrste. Ujedno se radi i o ljudima čiji se vidljivi ponašajni sklopovi barem na prvi pogled doimaju dovoljno uravnoteženim da ne izazovu iritaciju živčanih stanica. Nije da ikoga mrzim na temelju izgleda ili javnog ponašanja, ali da odmak od učmalosti po pitanju ljudstva izaziva olakšanje u vidu lakšeg zrakoplovstva kroz dišne putove, ne može se poreći. No hitimo se mi naglo na obradbu same koncertno-slušaoničke priredbe.
Nakon reprodukcije nekoliko hitova američanske grupacije Mašinska Glava te spotova srodne žanrovske usmjerenosti što prodrmaše manji dio od sedamdesetak prisutnih posjetioca usljedio je nastup Naileda, također grupacije, ali puljanske. Zvuci što dopiraše iz kutija za tu svrhu predviđenih mogu se, a i ne moraju opisati pridjevcima poput core, thrash i death. Iako tekstopisci evidentno ne slave prosipanje dječjih iznutrica po kuhinjskim pločicama, na samo glasanje vokalnog subjekta (čitaj: srednje intenzivnog growla) bi stavio prišivak "death". Ostale melodijsko-ritmičke finese kao i vokalnu interpretaciju lijevog gitariste (čitaj: pjevajuće deranje) bi stavio na zajedničku potenciju "hardcore x thrash". Linijom manjeg otpora oslanjam se na uzgoj nade da će drug Jela u svojem pismenom svjedočanstvu podrobnije opisati narav rifovlja i ritmike, kao što ima običaj i činiti. Kretnje u vidu scenske atraktivnosti dolično su odražavale dinamiku same glazbe i onoga što se njome želi postići, a to je, predmnijevam, mobilizacija udova za hodanje i mahanje (iako je pevec mogao biti malo pokretljiviji u trenucima dok ne pruža vokalne usluge, no valjda nije takve naravi). Šteta što je publika tek u neznatnom broju reflektirala akcije društva na pozorničnim daskama. Ako uvježbanost definiramo kao prenošenje zamišljenih sviračkih ideja na instrumente u međusobnoj usklađenosti svih izvođača, možemo reći da su problemi po pitanju iste bili nepostojeći. Setlista je obuhvaćala presjek starijih stvari te novijih među kojima se nađoše i dva tek ustupljena na download muzička broja "Obstacles" i "Clarity" (prema Perinom opisu, prva je nadrkana i lirički doslovna, a druga manje nadrkana i vrlo nedoslovna :)). Zamjerku, zamalo pa jedinu dosad, upućujem kratkoći nastupa u vidu trajanja od svega 20 i kusur minuta. No to se može pripisati laganoj fluktuaciji postave uslijed koje je odbačene palice preuzeo gitarist Pero (koji se, uz prilično dobar metronomski filing, fino snašao u novoj ulozi), a po njegovim strunama je zagrebao neki drugi gitarist. Gledajući ovaj nastup u odnosu na ukupan doprinos Naileda hrvatskoj sceni, može se reći da njime nije postignuto ništa revolucionarno, jer je dotični bend svoje kvalitete već potvrdio kroz koncertnu praksu koja broji četrdesetak nastupa diljem Hrvatske i Slovenije te pet izvan granica dotičnih. Također, pokretljivost publike nije svjedočila o nekom dosad neviđenom kršilačkom bumu čije bi se štetne, ali blagotvorne posljedice po fizičku izmorenost i tjelesnu ranjenost prepričavale po čaršiji desecima dana. No ovaj nastup se može uzeti kao potvrda mogućnosti brze prilagodbe benda situaciji uslijed promjena sviralačkog kadra, što svjedoči o volji članovi benda da i dalje nepokolebljivo žive za nastupe uživo te da neprekidno pune trake studijskih magnetofona novim zvučnim materijalima. Dakle, definitivno se ne radi o indikatoru silazne putanje u karijeri.
Rupa između bendova iskorištena je od strane Sasme D' Kalta za dijelidbu nagrada u vidu mašinhedovog cedeovlja te biljeta za unilaženje na skorašnji koncert istih. U tonu mahom drugačije modne revijalnosti šou se nastavlja izlaskom glazbeno-kazališne družine Popeye na scenu. Reflektor se pali, pjesma se ori, bodri vas pola Jabuke. Prvi valovi zvuka što podražiše čekić, nakovanj, stremen i ostale dijelove organa za slušanje dali su mi naznaku da se radi o crossoveru hip-hopa i HC/ metala: ritam bubnja je plesan i groovy, bas obasut svim blagodatima prstne tehnike, a gitarske dionice uhu prinose minimalistička i efektima začinjena napikavanja te provale bučnih rifova, najčešće primjetive na refrenima. Vokalno-glumačku sekciju čine dva mladića: jedan s dredovima i propovjedničkim čujte-i-počujte-što-vam-imam-za-reć' glasom; i drugi s kapicom čiji spisak proizvedivih glasova obuhvaća: nazalno polumumljanje, kvazi-etno i crnačko gospel pjevanje (opet kvazi i to na kvadrat) te pokušaje growlanja u afrikanskoj maniri. Teme pjesama rimovanih stihova na materinjem jeziku kreću se u rasponu svega što vole mladi, pa i onoga što ne vole, a to su država i političari. Uglavnom, radi se o bendu koji odašilje prodrmavajuće vibracije nastojeći stvoriti tulum-atmosferu kako scenskim nastupom, tako i riječima (koje su u prvom planu, iako ih uživo razabire samo onaj koji zna tekstove ili dijelove istih napamet). Neizostavne su bile i spike u međupjesmenim pauzama, uglavnom internog karaktera te upućene gitaristu kojem je navodno moral nizak zbog višednevne nejebice. Bilo kako bilo, dalo se primjetiti da je gitarist bio vidno umorniji od ostalih članova benda, osobito vokalnih interpretatora ("ma reci jednostavno repera, jebote!" :P) koji su i nakon sat vremena svirke bili nabrijani na nastavak šoua. To se i dogodilo u obliku pjesme s početnim komadom kitice: "bum, bum, shaka, shaka", te neke obrade čiji uvod čine nabacani rifovi od S.O.A.D-a, Sick of it Alla i Pantere, a koja se kasnije pretače u Sepulturino "Korijenje". Inače, nisam upoznat sa scenskim djelovanjem tamanitelja konzerviranog špinata osim na crtiću i u stripu, ali sudeći po brojnosti pjesama te reakcijama publike u vidu skakanja i prepoznavanja riječi, rekao bih da se ne radi o bendu koji se jučer rodio. A ako baš hoćete i meni su se dojmili, iako, prema IMI koji igra u NHF-u, ne nadmašuju svog stilskog parnjaka, Septicu. Tako da moj Popaj dolazi iz Vinkovaca, iako ovaj puljanski nije usporedno s njime baš Kićo. Za kraj bi izrazio Popaju (puljanskom, ofkors) podršku u obliku podignutog palca ruke po izboru. No čuvajte se, jer Badža vreba na svakom ćošku i jači je od Popaja ako ponestane spanaća. ;)
Ognjen Bašić
- Internet stranica događaja:
- n/a
- Datum objavljivanja izvještaja:
- 13. 12. 2004.
 |
|
