01. 12. 2004. -W. A. S. P.
Tvornica, Zagreb, Hrvatska
Hevijaneri u Hrvata nekako vječno cendraju kako je u nas koncertna ponuda što se tog stila tiče ravna nuli.
Organizatori nekako vječno cendraju da se, kada već dovedu neko veće heavy ime, onih veseljaka s početka teksta pojavi tako mizeran broj da jedva pokriju troškove.
Ajde de, izgleda da su 01. 12. 2004 godine obje stranke došle na svoje jer je taj dogoočekivani i nadasve pompozno najavljivani nastup odavno ispranog i nezanimljivog, ali kod nas još uvijek kultnog W. A. S. P.-a, privukao oko 800-900 duša u zagrebačku Tvornicu.
Na stranu sjajnu atmosferu, svirku i stare hitove, heavy koncerte jednostavno moram voljeti iz 3 jednostavna razloga:
- NEMA gotik pederane
- NEMA zlih NSBM-ovaca i Neo Pagan Folkera zlih pogleda, hudih misli i limenih svastika iz prolaza u Ilici
- NE spadam među najstarije posjetitelje događaja
Stvarno, što se prosjeka godina tiče, Tvornica je te večeri postala jebeni vremeplov koji kao da nas je vratio u mračna vremena uskih kožnih hlača, visokih bijelih pumerica i natapiranih frizura. Koristim ovu priliku kako bi citirao svog dragog prijatelja B.T.-a (30, uskoro 31): "Jebemti, mislio sam da ovakvi postoje još samo u ruralnim krajevima Njemačke!!!"
Sam koncert je bio zakazan za 20:30, ali je započeo s nezamjetnim zakašnjenjem u nekih 23:35. Mislim, ništa novoga što se domaće organizacije tiče, ali sigurno bi mi bilo lakše preboliti ta bijedna tri sata u unutrašnjosti Tvornice nego na hladnoći ispred njenog ulaza (ta sudbina je zadesila i one s ulaznicama i nas s akreditacijama).
Nekih pola sata prije početka koncerta mojem je smrzavanju kraj i napokon prolazim pored onih vječno nasmijanih i uslužnih redara sve do bine gdje glasno prže Manowar, Twisted Sister, Judasi i njima slični zaduženi za potpaljivanje atmosfere.
Oprema spremna, tehničari nestaju, svjetla se gase i započinje intro u obliku neke dosadne pjesme još dosadnijih The Doorsa dok na stage istrčavaju Blackie i ostatak njegovih plačenika (poznatijih kao W. A. S. P., ali pošto je Blackie jedini preostali član originalne postave jedini ima čast da mu se spomene ime) i ekspresno sviraju (kronološki) redom: "On Your Knees/ Inside the Electric Circus/ Hate to Love Me" medley, "Love Machine", "Animal", "Wild Child", "The Idol", "Headless Children", "The Real Me", "Come Back to the Black" i za kraj regularnog dijela "I Wanna be Somebody". Publika zove na bis i bend se pomalo preko kurca (takva im je bio i kompletni koncert) vraća kako bi nas blagoslovio s "Raging Storm" i "Blind" i "Texas". Izostavljeni "Hellion" i "Chainsaw Charlie"?!? Loše, loše...
Čini li vam se sve skupa pomalo kratko? Tako je!!! Točnije, ako izuzmemo mini-bis pauze, svirali su nekih 70 minuta (koja min više-manje). Ako vas zanima moje skromno i nevažno mišljenje, puno premalo za tih 140/170 kuna koliko je ulaznica koštala.
"SVIRATI ĆE EKSKLUZIVNO SAMO STARE STVARI..."
...a to su, ako ste bacili oko na set listu, i ispunili. Repertoar je sadržavao uspješnice s prvih 5 albuma plus neke dvije nove s ona aktualna dva albumska pobačaja naslovljena "The Neon God" I i II (zapravo, ako niste veliki fan, sve poslije "The Crimson Idol"-a je teško slušljivo).
"NEVIĐENI STAGE SHOW..."
...malo sutra!!! Od benda koji je svoju notornu reputaciju zaslužio provokativnim nastupima večeras smo dobili kiflu (da ne upotrijebim neke gore riječi). Dakle, svi oni koji su očekivali rezanje svinja, ispijanja krvi i silovanja opatica popušili su maestralno (da ne upotrijebim neke gore riječi). Jedino neviđeno i provokatino bila bi mrežasto-pederasta majica lead gitarista (vratite nam Holmesa, vratite nam Holmesa!!!)
Što se zvuka tiče, bio bi savršen za standard nekog nižerazrednog poljskog death metal benda, ali za WASP nedopustivo i neoprostivo.
Izvedba benda je na jako visokoj razini, ali je zato taj famozni Blackjiev vokal bio definitivno najslabija točka kompletnog nastupa: ono standardno grebanje u prirodnoj oktavi mu je znalo još tu i tamo zazvučati kao u najboljim danima (recimu, u "The Idol"), ali čim bi se uhvatio viših dijelova, vokal bi mu nepovratno škripao i pucao po svim šavovima (recimo, u "I Wanna be Somebody") tako da su ga iz blata morali izvlačiti basist i gitarist (premda mnogi sumnjaju da su prateći vokali išli s playbacka). Komunikacija s publikom je ovome bendu valjda nepoznati pojam.
Atmosfera među ljudima je, unatoč svemu, bila sjajna: divlje u prvim redovima, nostalgično u zadnjim i po tribinama. Čak je i u jednom trenutku bio formiran omanji mosh pit koji je izgledao relativno zabavno ako uzmete u obzir da se sadržavao od petero sitnih od po 16 godina i jednog starog panja koji je zagazio u kasne tridesete.
ZAKLJUČAK
Premda su posjetitelji na određene pjesme padali u trans, nikako se ne možemo oteti dojmu da su ove umišljene zvijeze koncert odradile totalno gažerski i preko kurca. Vokalno iscrpljeni i idejno dehidrirani Backie Lawless i njegova pratnja, koji su se ponašali bahato kao da su na vrhuncu popularnosti, nisu dostojni niti polizati govno s potplata čizama Biffu i Saxonima koji su pred duplo manje publike ne tako davno odradili vrhunski show od preko dva sata i pomeli Tvornicu. W. A. S. P.-u je krajnje vrijeme da prestane s radom jer danas postali parodija samih sebe iz svog najgoreg razdoblja. Totalnu satisfakciju prikazanim ove večeri dobili su samo HC WASP fanovi dok je ostalima preostao jedino gorak okus, razočaranje i žaljenje za loše investiranih 140/ 170 kuna...
Igor "Skrewdriver" Košutić
- Internet stranica događaja:
- n/a
- Datum objavljivanja izvještaja:
- 13. 12. 2004.
 |
|
