11. 11. 2004. THE DILLINGER ESCAPE PLAN, POISON THE WELL, BURST...
Planet Music, Beč, Austrija
I? Kak' je bilo?
Ma prejebeno...
Krenuli smo oko podne, putovali pet sati, ulazili u Beč sat i pol' i odmah požurili u klub na prethodno dogovoreni intervju. Beč nisam vidio zadnjih deset godina, a očito se to neće promijeniti ni nakon ovog posjeta. Bad luck... Nakon ugodnog i opuštajućeg razgovora s vokalom Gregom i gitaristom Brianom izašli smo u predvorje i sačekali rulju da se skupi i nastupi da započnu.
Prostor, prostor... je... zamislite Močvaru, dodajte koji metar u širinu, dužinu i što je za zvuk najbitnije u visinu (tako da mase nabrijanih, bučnih rifova fino mogu cirkulirati do slušatelja). Kako donijeti takav prostor u Zagreb? Za početak par potpisa, prosvjeda, parola: "Dignimo Močvaru u zrak!" i tko zna kako to može završiti... hehehehe. No, da nastavim... velikog Relapseovog mercha nije bilo... čak ni malog... te su jedino na ponudi bile majice i zadnji albumi od Dillingera i Bursta. Pih... i taj Relapse... Dvije domaće predgrupe bile su totalno jadne i nezanimljive. Jeftine, prejeftine kopije glavnih aktera te večeri.
Dug put bez ikakvog pogleda na austrijsku metropolu, slab merch i jadne predgrupe. I kako je moglo biti dobro? Ili čak odlično? Kako? KAKO?
E pa, čujte i počujte...
Burst. Čvrst i siguran nastup, uz poseban naglasak na izvrsne sviračko-kršilačke sposobnosti basiste Jespera (donedavni član Nasuma). Praši akorde, učestali headbanging, nervozne-psihodelične kretnje i vrlo efektan prateći vokal, nema što! Dvorana već solidno ispunjena, no međutim ljudi stoje i gledaju, bez ikakve aktivnosti. Nisu upoznati s materijalom? Najvjerovatnije, jer su se kasnije bogme dobro "isplesali" i ispjevali, kao što ćete imati prilike pročitati u daljnjem tekstu. Odsvirana jedna najnovija pjesma (album izlazi 2005.-e), četiri-pet s posljednjeg "Prey on Life" ("Iris" i "Rain" za izdovjiti) i još toliko starih pjesama. Ozvučenje zadovoljavajuće, nijansu slabije nego kod PTW i DEP-a.
Poison the Well. Zadnji album poslušao par puta, a stare materijale gotovo da i nisam. Mekši i melodiozniji u novije vrijeme, a vokal preljigav na nekim clean dionicama, tako da sam bio malo skeptičan što se tiče njihovog nastupa. I tako izašli oni u finim uskim majičicama, zalizani, pravi mali manekenčići... A kad... PAF! Stare mosh-core razbijačine, bez ikakvih pussy dionica... pjevač nervozno trči po stejždu, urla, gitaristi se bacaju, bengaju... a podij u deliriju: u moshu konstantno pedesetak manijaka, ostali ili skaču ili vrište tekstove... na gotovo svakom clean djelu vokal prepusti mikrofon publici. Ovakav pakao u jednom inostranom klubu nikada nisam doživio sve do sada. Prepoznao možda pjesmu-dvije. Stvarno mi je bilo žao što nisam više upućen u stare stvari. Jedno od najvećih koncertnih iznenađanja što sam imao prilike prisustvovati. HAIL to PTW!
The Dillinger Escape Plan. Razlog mog dolaska i putovanja. Malo sam se iskreno prestrašio, jer nakon ovakvog nastupa PTW-a, što to Dillingeri mogu više ponuditi?
Veliki "Miss Machine" plakat je raspet, ubrzo zatim pušten gusti dim i zelenkasto svjetlo koje je obasjavalo čitav stejdž (samo da pripomenem: cijele večeri light show je bio izvrsno usklađen s muzikom, pogotovo za nastupa Dillingera). Čim je krenula "Panasonic Youth", uvodna pjesma s nedavno objavljenog "Miss Machine" albuma, svi strahovi i iščekivanja su nestala. U svakom kadru mog oka svi članovi su se nalazili u nekom pokretu, nekoj totalno uvrnutoj psihodelično-manijakalnoj kretnji. Gitarist Brian Benoit i pjevač Greg Puciato pretrčali su dionica za jedan manji maraton, a kada je taj isti gitarist skočio s bas bubnja na pojačalo, zavrtio se u zraku i sigurno dočekao na tlo, čeljust mi je podrhtavala barem 11 stupnjeva po Richterovoj ljestvici. Nisam imao snage pokrenuti se, samo stajao u čudu. Monica Belluci se obnažila potpuno pred menom i rekla "Čini što te volja", a ja se skamenio. Nije bilo balada ("Unretrofied" i obrada od Justina i Britney) i interludija poput "Cruthc Field Tongs", "*#", "Weekend Sex Change" već gotovo sve "prave" pjesme s oba albuma (mala šteta jer nije bila niti jedna s izvrsnog "Irony is a Dead Scene" EP-a). Nakon šezdesetak minuta, ovoj bajci došao je kraj...
Afterparty - takvog što tamo nema. Brzo se klub raspustio i svi se polagano zaputili kućama...
- To bi bilo to, ali za svaki slučaj evo još par napomena:
- - Neću više posrane, uštogljene bendove koji sviraju stojeći kao maramorni kipovi i opravdavaju se: "To je odviše komplicirana muzika za energičniji nastup." Dođite vidjeti Dillingere i uvjerite se da je sve moguće, a nakon toga slobodno odjebite.
- - Bubnjar je svirao bez i jednog prijelaza! Ako vam nije jasno čemu čuđenje, poslušajte bilo koju pjesmu.
- - Kašnjenja u satnici i rasporedu bendova nije bilo.
- - Hvala gospodinu na ulazu što me je pustio ionako me nije bilo na popisu akreditiranih unatoč tome što je organizator potvrdio par dana prije da sam na popisu (vrlo, vrlo zbunjujuća situacija).
- - 0,5 točene pive je preračunato 25kn.
Hvala vam na pažnji i doviđenja!
Ante Jurić Marijanović
- Internet stranica događaja:
- n/a
- Datum objavljivanja izvještaja:
- 09. 12. 2004.
 |
|
