10. 11. 2004. -RATOS DE PORAO, DEAFNESS BY NOISE
Močvara, Zagreb, Hrvatska
Rijetko sam se kad uspio natjerati da u onako još toplom, poluznojnom i umornom stanju po principu željezo se kuje dok je vruće odmah pristupim pisanom sabiranju koncertnih impresija, dok se uši još nisu primirile od decibelskog kaosa. No, ove me večeri činjenica da sam kod kućei završio poprilično rano, i to bez prisustva ikakvih opojnih supstanci u krvi primorala da sjednem za računalo i u mahu ispalim novostečene dojmove. Ne znam da li je stvar u meni ili užem krugu ljudi u kojem boravim, no nekako mi se čini da su odlasci na koncert pomalo izgubili ritualni karakter i poprimili pomalo štrebersko naličje. Možda je ipak samo riječ o fazi ili neprivlačnom dijelu godine, no prisjećajući se procedura i gradacije koncertnog raspoloženja na događajima prije nekoliko godina, u zraku osjećam neki pad inteziteta, neizvjesnosti pred iščekivanje koncerta i glad publike. No, bez obzira na moje malo psihosocijalno zabrijavanje, sve su sumnje tog momenta potisnute pojavom znatnog broja posjetitelja širokog uzrasnog i subkulturnog spektra.
Vrlo brzo su se na pozornicu popeli i naši najuspješniji i najuvjerljiviji hardcore predstavnici - samoborski ratnici Deafness By Noise i u klasičnom plesnom uličnom hardcore štihu (na pamet padaju imena - Agnostic Front, Warzone, S. O. I. A) i više nego dovoljno pripremili publiku za glavnu stvar. Na njihov nastup neću trošiti previše riječi - momci su se dugogodišnjim postojanjem, ustrajnošću, profesionalnim pristupom i rastućom inozemnom afirmacijom ustoličili kao dosad nedodirljivi domaći kraljevi žanra. Odgovarajuće dug nastup, totalna zajebancija, pokretljivost, sviranje kultnih "Flaša" na početku seta (bez pravog vokalista i druge gitare...), i obrada RDP koju su odradili s njihovim pjevačem (čije se ime, nakon što ga niti vokalist Krmpa nije mogao pročitati, nisam potrudio prepisati... a njemu ćete čuti kasnije) bili su neki od osnovnih prikazanih segmenata njihove svirke.
Nakon neizbježne stanke, uslijedio je predug, ali nepobitno živopisan nastup brazilskih hardcore štakora. Bilo je zanimljivo vidjeti metalce, koraše, punkere, crustere, miješano i ostale kako zajedno (što plesno, što pasivnije) prate ovaj putujući brazilski freakshow, a kad mislim na freakshow, tada to činim u maksimalno pozitivnom kontekstu. Moshpit nije posustajao tijekom cijelog seta, što i nije mala stvar, s obzirom da su Ratosi svirali gotovo dva sata (na ovakvim je koncertima to teško procjeniti ako točno ne mjerite duljinu, što ja nisam činio). Jedino je tužno što još uvijek moraš gledati neke budale koje su valjda još uvijek duboko uvjerene da je smisao dizanja atmosfere na koncertu razbijanje i ispuštanje flaša ispred pozornice i direktno udaranje drugih naočigled promatrača. Kako inače u svojim recenzijama izbjegavam detaljan biografsko / povijesnii prstup, jer za takve informacije postoje websiteovi bendova, dok smislom nekog izvještaja smatram stavljanje kompletnog utega na stranu trenutno zabilježene cjeline u postojanju nekog benda, tako će biti i sad. Ratos De Porao su nam ponudili ogromnu paletu njihovih stvari, od kojih sam neke prepoznao (većinom one s Brazila), dok sam, kao i drugi, na mnoge malo blejao u prazno... Također, mogu izraziti malo žaljenje što su RDP odabrali nešto crusterskiji pristup, s manjim naglaskom na thrasherski zvuk, tako da je sve zajedno češće zvučalo kao mješavina sirovog hardcore/punka (Doom , Discharge) i stila koji su ranije njegovali Extreme Noise Terror (osobito u načinu pjevanja). Nije da to definicijski smatram nedostatkom kao takvim, već drugi spomenuti princip više odgovara mom glazbenom ukusu.
Na kraju, ne bi bilo na odmet malo pažnje posvetiti i mini - profilima ličnosti koje su se te večeri pokazale iznimno zanimljivima; poletni basist ( navodno tip iz Point Of No Return - angažirani brazilski vegan straightedge mosh/metalcore bend) je, u stilu benda iz kojeg potječe, svojim skokovima i kretnjama dominirao energičnom stranom RDP novčića; maksimalno uživljen fosilni gitarist je dramatičnim izrazima svojeg lica okrunjenog štreberskim naočalama s debelim crnim okvirom zauzeo drugo mjesto na tronu teatralnosti, dok je uvjerljivo prvo mjesto nesumljivo pripalo frontmenu. Ta istetovirana i ispirsana krezuba debela budaletina (mada sada djeluje kao da ga je poharala anoreksija, kakvo je bure od čovjeka bio prije), a istovremeno i neviđeno karizmatični zabavljač nezaustavljivom je bujicom komičnih gegova, neartikuliranog vrištanja i nerazumljivih nebuloza između pjesama (malo me podsjetio na Cavalerine pokušaje engleskog s "Third World Chaos" videa) uz odrađivanjei nastupa nasmijavao kompletan klub te istovremeno brstio veći dio zalihe alkohola iz backstagea. Koji tip... zamislite samo razuzdalo delikventno dijete zarobljeno u ogromnoj barabi i biti ćete negdje na pola puta do stvarne vizualizacije. A zamislite tek kako mu mozak funkcionira nakon godina i godina turneja odrađenih ovakvim tempom (pritom naravno ne mislim na svirku : -))
Scena večeri: netom opjevani vokalist u jednom je trenutku pri kraju nastupa uz obrazloženje lošeg imovinskog stanja u bendu zamolio da im se udjeli nešto lako - opojne supstance dobivene iz ključnih dijelova biljke Cannabis Sativa... epilog je zbog logičnih razloga poznat redakciji...
Matija "Svi kupe zajebancke potpise od mene" Jelić
- Internet stranica događaja:
- n/a
- Datum objavljivanja izvještaja:
- 14. 11. 2004.
 |
|
