29. 09. 2004. -BENEDICTION, NOMINON, GODHATE
Močvara, Zagreb, Hrvatska
Tog uzrujanog mjeseca u dvacetdevetom danu istog održao se neki metalni koncert iz iznimno logičnih razloga benedikcijom nazvan. S druge strane koja se ne-znam-po-čemu razlikuje od prve, iznimna nelogičnost se sastojala u činjenici da su na isti dan slavlje upriličili štrumpfovi redarstvenih snaga koji se bave unutarnjim poslovima. I umjesto da na sopstveni i bogom dani praznik nerada ostanu kod kuće i brćkaju tjelesa u pjenušavoj kupki čitajući najnoviji "Halo 92", oni se diče aktivitetom u vidu pojačane patrole po ulicama Agram-grada. I tako je hinjeno radoholičarstvo redarstvenika dospjelo u simbolički sukob s odustajanjem od rada zbog dolaska u Čmovaru Onih Koji Za Redarstvo Ne Znaju. Je da, mo'š si mislit' kak' je svako sam svoj poglavica. No zajednički uskličnik sviju je definitivno bio odustajanje od kade. Nezasigurno i možda. No sve to nije uopće ni važno, osim ako nekome slučajno je.
Neopaženo se infiltrirajući na mjesto zbivanja kao Ožiljkov špijun, uočio sam na pozornici prve objekte stava. Bili su to The Rite Of Retaliation. Nevjerovali ili da, Odmazda koja se nekoć zasigurno smatrala pojavom nepoznate i neodređene svrhovitosti je nakon prvog scenskog kambeka postala Obred, što prije nipošto nije bila. Bora se nakon ne-znam-kojeg odlaska opet vratio na mjesto basista stekavši titulu bumeranga. O njihovoj svirci se više ništa novo ne može kazati. Svojim dvadesetominutnim repertoarom koji je uključivao presjek starih i novih (malo zamršenijih, npr. "Forge of Chaos" i "Bite the Concrete") stvari dokazuju da u muzičko-tehničkom pogledu nisu podbacili. No po pitanju emocija i entuzijazma su bili nekako rezervirani: scenska pokretljivost svirajućih subjekata je bila manje intenzivna nego što je to uobičajeno. Jedan od možebitnih razloga tomu je manjak zainteresiranosti publike (malobrojnost + statičnost) s obzirom na veličinu događaja. Jer izgleda da više ne znači mnogo kad kažeš: "e buraz, dođi na koncert, sviramo s XYZ (umetni naziv nekog iole poznatijeg metal benda)! (skakut, odušev!)". Dok sviraju domaće predgrupe posjetitelji ne ulaze, a nije da nisu kupili karte. Pa kao, "štoa ću ja gledat za 65 novaca tamo neki bend koji mogu vidit za 15?". Očekuješ da će na većem koncertu veći krug ljudi za tebe pokazati interes, a onda te sluša manje ljudi nego što bi došlo da sviraš sam. I još moraš koristiti uglavnom svoju (manje kvalitetnu) opremu i trpiti lošije naštimani zvuk. Tek kad dođu "velike face" svi se sjate u klub i povede se računa oko kvalitete zvuka. Kao da se održavaju dva odvojena koncerta jedan za drugim, a ne jedan veliki. Ne sviraš SA Benediction, nego PRIJE njih. Nema tu "metalnog bratstva", sve se svodi na surovu hijerarhiju i distribuciju prestiža proizašlu iz različitih pozicija moći. No zato kad naši naprave za mjesec dana samostalni koncert, ljudi će reći: "vidiš, mogli bi ove Retalijejšene doć čut, ta oni su svirali SA (!!!) Benediction!". Tak da veću prednost Retalijaciji donosi puka činjenica da je njihov logo otisnut ispod Benedikcije, nego sam koncertni nastup na događaju takva kalibra. Gitarist Sale je nastup komentirao riječima: "Ma, zajebancija!", što će reći: kakav su tretman dobili tako su svoj koncert i doživjeli. Čo'jek je čak i uklonio gumicu iz kose, a uvijek se prije žalio da mu glavne dlake smetaju jer ne vidi što svira. Tako da, ako ništa drugo, dečki iz "rirajtabol ritalijejšena" su barem odradili svoj poslić ležerno.
Pred mrvicu brojnijim i dinamičnijim publikumom nastup je započeo Godhate. Ako sufiks "dhate" zamijenimo s "refest" i iza crtice nadopišemo "False" i "Erase" dobit ćemo zvučnu skicu navedenog benda, samo što je instrumentalna i vokalna sličnost Bogomržnje i Festivala Krvnih Ugrušaka (Krvnijade) zericu veća od dvaju zajedničkih početnih slova njihove nomenklature. Baš kad sam primjetio da pevec/ strunar drži svoju gitaru pod kutom iste tuposti kao Steve Tucker bas, uslijedio je kaver ne-baš-tako-nemorbidnog-anđela "Lions Den". I usprdno se nadam da tu ne treba Sherlock Holmes da se i bez bivstvovanja na koncertu zaključi čiji su se još hvatovi uvukli u stvaralački prstomet ovih ama-baš-svemu-samo-ne-bogu-naklonjenih svirača. Pevec je također naglašavao: "This song is FOR YOU!". Dobro da to nije zaboravio ponoviti prije skoro svake stvari, jer bi u protivnom ljudi obavezno pomislili da koncert održavaju sami za sebe. To bi im možda diglo reputaciju u očima, ušima, nozdrvama te mamuzama poklonika tru-blek-metala, no nećemo time vrijeđati pristojne sviračke sposobnosti Godhateovih članova. Pevec se nipošto neobveznim nije osjećao spomenuti publici da ni u najžešećem bunilu ne zaborave nakon nastupa čeknuti aut njihov mrčndajz. Toliko o neekonomskoj motiviranosti za sviranje metala. A zadnjom skladbom nam je poručio da vjerujemo u sebe i nek' nas nitko ne jebe. Ma nema problema buraz, budemo...ali, ako "jebanje" shvatimo kao napad na naša osjetila "izvještačenim" međupjesmenim komentarima i muzikom koja s obzirom na doprinos kompletnoj svijetskoj death metal-sceni ne nadilazi granice solidnog, onda možemo reći da je pjevačeva poruka bila autogol. Tako da je ova po ničemu posebna polusatna utakmica završila rezultatom od 1:0 za nas. No barem nas je čovjek pošteno obranio od samog sebe.
Ime slijedećeg benda je, ako je za vjerovati mojim (ne)sposobnostima dešifriranja džunglastog logotipa sa zastave, Nominon. Eh, da im je bar muzika zamršena kao logo, rekao bih: "svaka čast!", ali ovako mogu reći da su mi bili bezvezni jer su zvučali kao fuzija meni dvije najnepoželjnije vrste death metala: mid-tempo oldskula tipa Grave i modernog masturbiram-na-blastbeat-u-ritmu-muzike-za-sve-samo-ne-za-ples (oliti "blasturbiram") death metala. Kad u muzici prepoznam projicirani Grave, zamišljam traktor koji unatoč dodatno nafriziranom motoru ne može potegunti više od 60 na sat, a pritom halabuči, drma i dimi se za popizdit kao da vozi 150. Naporno dozlaboga. A kad čujem nemilosrdnu treskavicu činela, tihe trzaje po dobošu i bjesomučno istrzavanje po strunama, prolazi mi kroz glavu slika utrke u Indianapolisu gdje dvadesetak manijaka s nabrijanim bolidima satima jure u krug brzinom od 350 na sat. Beskrajno i dosadno. Sve u svemu, mislim da je ovaj bend, još više nego prethodni, u odnosu na cijelokupnu death metal scenu samo kapljica u moru. A u zadnje vrijeme mi je nekako previše takvih.
Glavni bend večeri bio je Benediction. Uf, sad obavezno zakolutajte očima, uzdahnite i kažite: "To sigurno nijedan čitatelj ne bi znao bez tebe". No rečenica je retardirano i suhoparno formulirana jer sam prije njihovog nastupa (uzimajući u obzir brojnost metal-koncerata koje sam posjetio i dosadnost albuma: "Grandiozni nivelator", "Teror u podsvijesti" i "Stravični snovi koje si odsanjao" -ako niste zadovoljni prijevodom obratite se Jadran Filmu :P) zaista imao doživljaj da ću vidjeti samo još jedan bend u nizu koji se od ostalih ne razlikuje po ničemu osim što je, eto, "glavni", pa mu je logo na plakatu otisnut krupnijim slovima. No, na sreću, sa setliste se iznjedrilo mnogo pjesama s hardkoriziranog "Grind Bastarda" što je uspjelo prodrmati publiku čija gustoća na metar kubični raste proporcionalno micanju kazaljke na satu i porastu veličine (čik pogodi čega...) otisnutnog logotipa na plakatu. Najluđi član postave mi je definitivno bio ljevoruki basist poluduge i ricaste "talijanski švaler" frizure koji je privlačio pozornost možda-sam-star-ali-se-ludo-zabavljam facama i skokovima. Osim basa u bojama bazenskih pločica položenog malo iznad koljena, imao je izokrenute žice što mu je omogućilo da po najdebljoj (tj. najdonjoj) pegla sa čitavom rukom bez da snažnim zamasima dotiče tanje. Sve je to dovoljno za zadržavanje hardkor/ punkerske nabrijanosti. Više volim vidjeti takvo nešto nego držanje gitare na prsima i sterilnu ukopanost na mjestu dok ti se od kose ne vidi faca. Dave je više puta tijekom nastupa naglašavao da mu je ovo najbolji koncert u zadnje vrijeme. Nisam mu vjerovao misleći da je to izlizana retorička šablona za nabrijavanje publike koju kurvinski prodaje svake večeri drugoj publici. A i bilo je puno divljijih metal koncerata, pa nisam vidio po čemu je baš ovaj tako poseban. Možda je upečatljiv dojam ostavila nabrijana rulja iz prvih redova koja je u nekoliko navrata skandirala: "Be-ne-di-kše!". Bilo kako bilo, izgleda da je ekipa iz Britanije zaista uživala u koncertu. To se počelo sve više primjećivati po njihovim facama, a i na kraju, kad su nakon standardnog "vi-vont-mor!" bisa izašli i na drugi izvadivši iz naftalina sjećanja dugo nevježbanu, ali bezgrešno izvedenu "Agonize". Sve u svemu, nastup su produžili za pola sata i stage napustili puni pozitivnih impresija uz gotovo svečano obećanje da će opet doći. Nije da znam točno zašto, a onaj tko zna reći će vam.
I eto, tako je prošao koncert od kojeg nisam očekivao ništa, a dobio sasvim solidnu dozu pozitivnih dojmova i to zahvaljujući isključivo Benedictionu. Osim toga, ne sjećam se kad sam zadnji put vidio da je neki iskusniji bend (osim možda Pungent Stencha) doživio Močvaru kao nešto više od još jedne koncertne postaje na turneji. Hoćemo li zbog širenja dobrog glasa o publici imati još bolje metal-sezone, neka vrijeme odluči.
Ognjen Bašić
- Internet stranica događaja:
- n/a
- Datum objavljivanja izvještaja:
- 15. 09. 2004.
 |
|
