01. 09. 2004. -Arcturus
A38, Budimpešta, Mađarska
Moram priznati da nisam očekivao da ću u skoroj budućnosti uspjeti vidjeti ovaj bend uživo, jer kad se uzme u obzir da su do sada imali samo četiri nastupa, i to sve u Norveškoj, postojala je mala šansa da će svoj prvi koncert izvan domovine održati na meni dostupnom mjestu. Trebam li reći da sam se bez razmišljanja odlučio uputiti u Budimpeštu čim sam saznao za njihov nastup 01. 09. i vjerujte mi, uistinu se isplatilo, svi prijeđeni kilometri, višesatno bauljanje po gradu u potrazi za hotelom, kilometarske "šetnje" u pola noći i svaka potrošena forinta (nevjerojatno, do 2007 moraju promijeniti valutu, a nigdje ne primaju eure!) i to ne kažem samo zato što mi je Arcturus jedan od najdražih bendova. Stvarno vjerujem da ovakav nastup nikoga ne bi ostavio ravnodušnim, čemu je posvjedočila i mnogobrojna oduševljena publika, i oduševljeni izvođači, a najvažnije i oduševljen ja.
No, krenimo po redu...
Koncert se održao u, za nas, neuobičajenom ali vrlo zanimljivo riješenom prostoru što je dodatno pridonjelo sveukupnom doživljaju. Riječ je, naime, o ukrajinskom tankeru pod imenom A38, koji je prije preuređenja u klub služio za prijevoz kamenja. Brodić je sada usidren na desnoj obali Dunava, pokraj Petöfi mosta i osim dvorane za koncerte koja je smještena u potpalublju, sadrži još nekakav šminkerski restorančić i šank na palubi gdje se pušta nekakva trendy muzika. To okupljalište stilski i muzički vrlo raznolike skupine, koštalo je vlasnike nešto više od tri milijuna eura, koliko je navedeno na njihovim Internet stranicama, ali izgleda da se isplatilo...
Zbog sedmokilometarske šetnje od hotela do kluba (u početku nam se to učinilo dobrom idejom, kasnije smo malkice požalili), uspjeli smo zakasniti na predgrupe, no ruku na srce, nisam primijetio da je ikom bilo krivo zbog toga, osobito kad smo vidjeli debele raspjevane članove propuštenih formacija. Iz navedenog razloga, što se tog dijela nastupa tiče nemam baš mnogo informacija, pa ću ga jednostavno - preskočiti.
I, dakle, Arcturus...
Oko tristotinjak posjetitelja svoj je arcturovski doživljaj započelo oko 21:30 taktovima instrumentala "La Masquerade Infernale", na koji se odmah nadovezala "Kinetic" što je izazvalo burnu reakciju vidno oduševljene publike. Sam početak koncerta karakteriziralo je traženje odgovarajućeg zvuka, to jest prihvatljivog odnosa između klavijatura i gitara, zbog čega je najviše ispaštao vokal, no čini mi se da taj kratki period uigravanja nije nikoga zasmetao jer je i nama u publici bilo potrebno neko vrijeme da se priviknemo na bogatstvo zvučnih i vizualnih efekata i percipiramo sve što su nam izvođači ponudili. Iako im je ovo bio tek peti nastup u životu, uistinu mogu posramiti mnoge s mnogo dužom koncertnom tradicijom. Zbilja su o svemu vodili računa, od izgleda, svi su, naime, bili odjeveni u nekakve barokne kostime (nemojte me baš uzeti za riječ, tu nisam baš na svom teritoriju, ali nekakva starinska obleka je bila), preko popratnih sadržaja u obliku dviju plesačica odjevenih u istom stilu, koje su na početku nosile maske, do odličnog zvuka i komunikacije s publikom (gitaristi su se svako malo rukovali i grlili s razgaljenom publikom u prvim redovima). Sve u svemu svi su vrhunski i profesionalno odradili svoj zadatak. Jan Axel Blomberg je, po običaju, bio izvanredan, gitaristi su vrlo dobro odradili svoje, iako je solaža na prvoj pjesmi s "Aspere..." bila malo 'sfušana', a basist je bio malkice ukopan i djelovao je kao da mu je neugodno, što zbog oblekice što zbog vrućine na pozornici, koja se mogla osjetiti i nakon prva četiri reda, no to su sve zanemarive sitnice. Pohvale još svakako idu i mastermindu benda, Sverdu, koji je iznio čitav nastup na svojim leđima i njegovom umijeću jer su klavijature zvučale identično kao na CD-u, osim, naravno onih produkcijski poboljšanih dijelova. Ono što mi je predstavljalo najveći upitnik i što me na kraju najviše iznenadilo i oduševilo bio je vokal Øyvind Hægeland koji je nevjerojatno dobro odradio svoj posao i gotovo bez greške 'skinuo' svoje prethodnike dokazujući time da im je uistinu dostojna zamjena. Doduše, mora se priznati da je malo trokirao u izvedbi pjesme "Radical Cut" koju u originalu pjeva Ishahn u svojoj karakterističnoj black maniri, no kad uzmemo u obzir kako je izveo vrlo zahtjevne "The Chaos Path" i "Alone", ne preostaje nam drugo nego zapljeskati čovjeku na umijeću. Što se izvedenog materijala tiče prevladavale su pjesme s albuma "The Sham Mirrors" (koje su vokalu najbolje 'ležale') i s "La Masquerade Infernale", no da s tim ne zamaram i vas i sebe, imate set listu pa pogledajte tamo ako vas zanima nešto određenije.
Eto, sve u svemu, uistinu neponovljiv događaj, s mnogo pohvala i gotovo ni jednom zamjerkom. Jedino na čemu bi eventualno trebalo još poraditi je usklađivanje vokala i instrumentalnog dijela, jer je u nekim trenucima, kad bi se instrumentalci 'raspištoljili' vokal bio pretih i nije mogao dovoljno doći do izražaja, za što je djelomično kriv i prostor koji akustički nije baš primjeren ovakvoj složenoj izvedbi, te na usklađenosti plesačica koje su se povremeno morale 'hvatati'.
O oduševljenoj publici ne moram ni pričati, ali spomenuo bih oduševljene izvođače na kojima se vidjelo da im je uistinu drago što su uspjeli tako dobro odraditi svoj posao, i to ne zbog sebe nego zbog razdragane publike koja je u potpunosti (moram priznati da to inače rijetko viđam) sudjelovala u njihovom nastupu. Gotovo su svi ili pjevali ili skakali i skandirali ili se grlili i rukovali s izvođačima, zapravo skoro da i nije bilo osobe koja je mirno ili nezainteresirano promatarala događaj. Nakon bisa su članovi benda dolazili iz backstagea u publiku još se malo podružiti s fanovima, slikati se, davati autograme i slično, što je većina publike s veseljem iskoristila. No nažalost svemu prije ili kasnije dođe kraj (koliko god cijenim ovu činjenicu kad sam kod zubara, sad mi je nekako teže pala), pa tako i Arcturus doživljaju u prijestolnici Mađara, nakon čega je uslijedilo neminovno opadanje euforije i smirivanje atmosfere.
I eto, tako se dva sata nakon koncerta Arcturus se zaputio prema Italiji, a mi proklinjući svoju glupost na višekilometarsku šetnjicu natrag u hotel.
Ivan Grozni
 |
|
