11. 07. 2004.: "Brand New Place fest" - Terror, Debeli Precjednik, ...
Močvara, Zagreb, Hrvatska
Nakon burno provedenog Zlostavljanja u subotu, trebalo je smoći snage i nedjeljnu večer provesti u još jednom bučnom glazbenom vrtlogu. Dobro je što koncert ipak nije počeo tako rano, pa je bilo vremena za pokoju čašicu razgovora s cijenjenim poznanicima koji inače hodočaste na događanja ovakva karaktera.
Naravno, pošto sam ja okorjeli branitelj neodgovornih novinarskih manira, barem se jedan bend jednostavno morao propustiti, pa je emo/ nešto/ nešto sastav Among the Lesbians... ovaj Thebians (no hard feelings) nažalost ostao zakinut za moj osvrt, a i sama količina slušnih impresija ne bi bila dostatna za novinarsko zaokruživanje njihovog glazbenog doprinosa ovom hardcore festivalu.
Zagrepčani Stronghold iz nastupa u nastup ostavljaju sve sigurniji i ozbiljniji dojam, mada im po mojem mišljenju (vidite li još nečije ovdje možda?!) nedostaje malo... kako bih to definirao... zajebanosti i zlobe :-) Al' nema veze, dečki evidentno rade, i u zadnje vrijeme primjetno naginju brutalnijem HC stilu s dosta stompin' dijelova. Vokal se malo popravio, nije toliko suh i grub kao prije - nekako je više Miretovski, gitarističke dionice odsvirane su čvršće (mada savjetujem manje eksperimentiranja s imidžem... no, nije na meni...), ali mi iskreno one izwahirane solaže više i nisu neka jaka spika. Na jednoj je pjesmi na drugoj gitari gostovao HC veteran Frenki (ex. D.B.N. - Gipson es - đi rulz)... još da im Edo Maajka odrepa na "Differences", gdje bi im bio kraj.
Austrijski Bounz The Ball uopće nisu bili loši, ali meni ipak vizualno i zvučno djeluju prešablonski. Sviraju klasičnu kombinaciju stare i nove škole, što će reći brzi dijelovi s razgibavajućim breakovima - znam da definicija nije zahvalna, ali se u ovom slučaju ništa mnogo više ne može reći (noviji materijal zvuči melodičnije). Ako ništa drugo, tipovi su ufurani u sav taj atletski štih, intenzivno se kreću i potiču publiku, no sav taj koncept zajedno s hrpom nazaobilaznih modnih detalja ipak malo naginje... hmm - kiču?
Mađari Embers pripadaju ligi bendova koji strahovito prenapućuju metal/ hardcore scenu, a konkretno je riječ o stilskom usmjerenju koje podrazumjeva mješavinu gottenburškog melodičnog death metala (post At the Gates sindrom) i nove škole hardcore/ mosh/ screamo/ u nekim slučajevima i emo igrica. Iskreno rečeno, osim Darkest Houra i još nekoliko odličnih bendova koje bismo mogli svrstati u ovakvu stilsku kategoriju, većina njih diže mi želučanu kiselinu količinom nespontanosti umetnutih rifova i nabacivanjem hrpe gitarističkih terci koje postaju svrha same sebi, te vokalima koji najčešće variraju na pola puta između vrištećeg i moralno - propovjedničkog. Embers ipak malo više vuku ka metalskoj strani, što je njihov vokalist na lošem engleskom i rekao. Netko bi rekao - ima svjetlih trenutaka, ali u globalu poprilično bezlično . Nije se mogla ne primijetiti znatna količina nervoze u ponašanju njihovog frontmena - tip je između pjesama poput Baltazara laprdao i hodao lijevo/ desno, jedino što Baltazar unatoč svojoj nepobitnoj nervozi zbog same koncepcije spomenutog crtanog filma i uzorka ličnosti koju on (Baltazar) predstavlja, ipak uvijek nađe kakvo - takvo rješenje za nastalu poteškoću.
Debeli Precjednik je imao veliku podršku publike, ali ne spada u moju glazbenu branšu, pa ne bih ulazio u ikakve dublje analize. Što se samog nastupa tiče, sve je odrađeno "na finjaka" i bez oscilacija (osim možda one s Nensi Brlek), pritom oslikavajući domaću verziju kalifornijskog melodic hc/ punka koji više nije tako popularan kao sredinom i krajem devedesetih. Samo mi ne spominjite KSET jer onda nenamjerno dobivate negativne bodove :-).
Evidentno nagrižen umorom već sam lagano gubio strpljenje, a i na kraju krajeva, došao sam većinom zbog Terrora. Isprva sam bio malo sumljičav zahvaljujući rude boy kapicama koje su nosili gitaristi, no s prvom pjesmom bilo je jasno da je riječ o beskompromisnoj hardcore razbijačini, čijem sam plesnom grotlu i sam odlučio prisustvovati. Bez obzira na to što ne donose ama baš ništa novo i što se doista nema baš mnogo toga za reći u opisnom smislu, Terror su ruinski odradili siguran i iznimno adrenaliziran posao, dakako mješajući brzinu i gazilačku cipelarku u stilu Madballa ili pak Hatebreeda (ili pak puno njih). Volio bih da sam ih prije mogao poslušati na CD-u (slušao sam samo Buried Alive, bivši bend ne znam točno kojih članova ovog benda), al' što je - tu je! Malo nasilnog plesa (koji btw. nije dozvoljen, ali...) za kraj nedjeljne večeri nipošto nije na odmet. Koncert je posjetilo i nekoliko junaka iz susjedne dežele, ali nisu bili tako nadobudni kao kad su na svom terenu. To je to, i fakat hvala "Peteru" na obezbjedi akreditacije, bez koje ne bi bilo niti ovog nadasve revolucionarnog izvještaja, koji će nesumnjivo srušiti sve barijere amaterskog novinarstva. Sori na kašnjenju buraz - mesiv restekpa!
Matija Jelić
- Internet stranica događaja:
- n/a
- Datum objavljivanja izvještaja:
- 08. 08. 2004.
 |
|
