09. 07. 2004. -JOE SATRIANI, STEVE VAI, ROBERT FRIPP
Hala Tivoli, Ljubljana, Slovenija
Dragi moji, nakon ovog prekrasnog doživljaja, razmišljam o riječima i stavu svog dobrog kolege koji ovakvu vrstu glazbene ekspresije smatra iživljavanjem, egzibicionizmom i pretjerivanjem (dakako, ne treba dodatno isticati koliko samo prezire gore navedene). Da budem iskren i ja spadam u one koji nikad nisu dobro naučili svirati gitaru, pa i u meni potiho tinja ona mala iskrica odbojnosti prema školovanim i neškolovanim gitarističkim virtuozima za koje sam se uvijek pitao čime ih hrane da tako dobro sviraju, kao i prema seosko-gradskim gitarijadama i težnji k besprijekornom skidanju svojih gitarističkih heroja. Ali kada je u pitanju savršen spoj atmosfere i iživljavanja, točno na granici 50:50 (dobro, kod Vaija je ipak omjer na strani iživljavanja), mjesta za ovakve rasprave zaista nema.
Zbog uobičajnog pretresa na granici i kašnjenja vlaka, zakasnili smo na dobar dio nastupa Roberta Frippa, a i ono što sam nakratko vidio bilo je poprilično nezanimljivo, čak do te mjere da ga je veći dio publike dobrano isfućkao. Namjerno ili nenamjerno, nije trebalo dugo čekati Frippov silazak s pozornice, te dolazak majstora Vaija. Mali poluakustični instrumental na gitari s tri vrata, neuvjerljivi uvodni govor ("Kada sam vidio vašu zemlju na karti, odmah sam znao da vas želim posjetiti i vidjeti vas...") Prošla su ona vremena i izgleda da se i publika opametila jer je dobar dio ljudi oko mene umjesto odobravanja skandirao: "Lažeš!!!", "Sereš!!!". Valjda je i Vai to skužio pa se odmah bacio na svirku. Kratak opis nastupa može se sažeti izjavom: "Holy shit!!!!" Ovi ljudi rade čuda! Lagani početak, a onda sve brže i brže, da bi se na kraju svi poredali i izmjenjivali se po principu da jedan drugome uzajamno svira solo na gitari lijevom rukom (doduše ne neki komplicirani, ali kvragu, ovo je stvarno sick!) Na kraju više nisi znao tko solira, a tko prati, koga prije pogledati, gurua, basista koji svira bas kao solo gitaru, pratećeg gitarista koji je bio malo smireniji ili pak klavijaturista s gitarom koji se nije mogao odlučiti što bi prije svirao. Zamjerka (koja se odnosi i na Satrianija) je da kada krenu s tuševima na kraju, nikako da se zaustave, pa sam više puta u sebi pomislio svaka čast, al' daj malo stani i zapali... Guruov nastup trajao je oko sat vremena nakon čega su svi ispraćeni zasluženim ovacijama.
Nakon toga krenulo je ubrzano razmontiravanje bubnjeva, micanje opreme i pripreme za dolazak drugog velikana. Istovremeno su se svi s tribina sjatili na parter tako da je nastala tolika gužva i stiska da nisam ni ruke uspio podići iznad ramena. Nakon tridesetak minuta reflektori su se prigušili, Fripp se sjeo za svoju stolicu, nešto odgudio, a nakon njegovog odlaska sve ostalo je povijest. U polumraku se nazrela prepoznatljiva ćelava figura sa sunčanim naočalama, uskoj majici, polupoderanim trapericama i tenisicama. Nova stvar, "Satch Boogie", nova stvar, "Cool Nr. 9", pa opet nove stvari, "Always" s produženim krajem, pa opet blok novih stvari, "War", "Flying in a Blue Dream" itd... Komentari su suvišni, koncert za sjećanje. Nažalost niti jedna pjesma sa "Strange Beautiful Music", ali s novim stvarima koje su mi još opuštenije i bolje od onih s prethodnog albuma sve je upotpunosti zaokruženo, guru je guru, što je-je...
Na kraju G3 jam, Fripp se malo okuražio, pa se čak nešto i načuo dio njegove solaže na "Ice Nine", Satriani i Vai su valjda jedva dočekali da krene onaj neformalni dio dnevnog reda tako da smo se do kraja svi nauživali i nasmijani otišli kući.
Kada se sakupe svi dojmovi i naplate svi računi, rezultat je sljedeći: majstori i sljedbenici svaki su dobiveni zlatnik pošteno zaradili, a svaka kapljica znoja, potrošena kuna, spavanje na podu kolodvora i stajanje u vlaku do Zagreba, pošteno su isplaćeni. Za kraj, kao i uvijek, nekoliko zamjerki. Kakva je to zemlja, još k tome u Europskoj uniji u kojoj se poslije koncerta ne možeš odšetati do WC-a i dostojanstveno pomokriti, otići do šanka i popiti pivo, nego moraš hodati po parku i skrivati se iza drveća s paranojom da te nebi oglobili za uriniranje na javnom mjestu.
Da prvi vlak kreće tek u 6:00 i nije čudno, ali da je kolodvor zaključan od 22:00 do 06:00 i da od osam perona na kolodvoru, samo prvi peron ima dvije ili tri klupe, zaista nije pohvalno.
Matija Ivandić
- Internet stranica događaja:
- n/a
- Datum objavljivanja izvještaja:
- 29. 07. 2004.
 |
|
