16. 03. 2004. - MORBID ANGEL, KRISIUN
Močvara, Zagreb, Hrvatska
Evo i mene na(j)zad! Kako da opravdam svoje dugoročno izbivanje s ovog medija? Postoje dvije ne tako magične rečenice: "Imaš vrijeme, a nemaš ništa.", i "Nemaš vrijeme, a imaš svašta." A i morao sam u međuvremenu zaraditi neke ožiljke na duši ne bi li učvrstio konceptualnu podudarnost između imena časopisa i sebe kao njegovog izvjestitelja. Sad se nekako bolje uklapam, više sam (magična riječ =>) TRUE. I tako. Mjesec je došao Ožujak, a ja pišem za časopis Ožiljak. I to opet. Sad vidite koliko sam dugo na asketskim mukama i bez tastature morao čekati dolazak mjeseca koji se rimuje s imenom časopisa... jer kako bi inače TO napisao?! To bi bilo i treće opravdanje, a ovo što dalje slijedi je recenzija. Znate, to vam je ono što se pročita, pa kažete: a) "ne valja" b) "krivo napisano" c) "glupost" č) "pisac je kreten" ć) "ja bi to bolje". I nemojte obavezno zaboraviti krivo shvatiti tekst koji slijedi... (i sve ostale, naravno, bili oni prošli ili budući)
I dan prije nego što su glazboljupci irskog folka proslavili dan svetog Patricka, metalna nacija je odlučila odhodočastiti na poprište nimalo svete glazbene atrakcije zvane Morbid Angel. Bez daška vjetra u kosi, ali s mislima što ih nose daleko, doputovali su u Zagreb iz svih najsusjednijih mogućih zemalja, a čak i odavde. Nevjerojatno, ali istinito, tog velikog dana oko Močvare se sjatilo blizu 700 duša. Cijeli parkić i nasip bili su okupirani crnim i čupavim spodobama za koje sam čuo da se nazivaju metalci. Bilo je i onih koji se tako ne nazivaju, a ipak su se usudili doći, grijeha li neodriješivog, amen. No hoću reći: "'Ko jebe etikete, važno je da su se okupili ljudi željni dobre glazbe i provoda, (a ne klanja i sprovoda!" :P). I tako su ljudi predkoncertnu euforiju upražnjavali društvenim aktivnostima širom zelenih livada trnjanske posavine. Bilo je neviđeno mnogo cuge, dobre zajebancije, pozitivnih impresija i ekpresija... barem iz moje osobne vizure. Meni je recimo bilo toliko divno vani komunicirati sa svim tim starim i novim ljudima, da sam odlučio propustiti prvu predgrupu, brazilske turbo death metal razarače Krisiun. No uopće ne žalim za propuštenim. Ionako posjedujem samo dva njihova albuma, a jedanput sam ih već slušao uživo u Ljubljani. Dobro, ne mogu reći da me se tada nisu dojmili. Osobito me zadivila bubnjareva nadnaravna sposobnost da turbolozno štanca po bubnju bez da se vidljivije umori i oznoji. No bend mi je za slušanje malo naporana i tlaka jer stvari kako počnu tako i završe, a ja u death metalu više cijenim varijacije. Tako sam radije ostao vani. Uostalom, vrlo brzo će mi se pružiti prilika da čujem bend dopadljiviji od Krisiuna, ali zato ne znam kada će ponovo doći prilika da se družim s onolikom masom euforičnih ljudi pred Močvarom.
Kao što nije bilo za očekivati, Forlorn Legacyju nije dopušteno svirati. Posrijedi su bili, kako je rečeno, "problemi tehničke prirode". Doduše, sjećam se da se Forlorni jesu negdje predstavili kao "death metal s tehničkim smetnjama", ali nije bio problem u pametnim Amerima koji shvaćaju sve doslovno, nego u stageu koji je premalen da se smjesti njihova oprema. Tako bar kažu nadležni. Bilo kako bilo, na Krisiunu me nije bilo, a nakon oproštaja s njima bilo me samo u prvim redovima. Razlog takvoj lociranosti vrlo je jasan: na stage izlaze - Morbid Angel. Ne, ovo nije lovačka priča. Posjetitelji koncerta morali su dobro protrljati i oči i odvaliti si nekoliko šamara da shvate kako ovo nije san. Agzathoth, Tucker i Norman stoje pred nama prokrvljeni i mesnati. Sandoval sjedi... da baš želimo mogli bismo ih dotaknuti. Na prvi pogled, taj kolosalni dolazak Morbid Angela na stage mi je izgledao kao slijetanje Jumbo Jeta na helikoptersku pistu. "To je nemoguće!" - krici masa, ali snovi se ostvaruju i svi zure zadivljeni impozantnošću. Reflektori se prigušuju kao da mlažnjak gasi svoje motore. Pete odbrojava četiri dobe, čuje se "đnnnnnnn!" i paklena mašina stavljena je u pogon. širom dvorane prolama se razorni zvuk masivnog i kotrljajuceg rifa skladbe "Day Of Suffering" - "A CAAAAAAL!!! ...TO TAKE YOUR HAND!!!". Dolazi do turbolozne vrtnje po kružnim putanjama, ali ovaj se put ne vrti CD, već stotine rutavih glava napadnutih razdrmavajućim podražajima živo proizvedenog zvuka. Ono što je prije nekoliko trenutaka mogao biti samo digitalan zapis, sada postaje čista adrenalizirajuća snaga. Razmahana rulja čupavaca u prvim redovima izgledala je poput mnoštva propelerskih motora koji opskrbljuju pakleni stroj na bini dodatnom energijom i snagom. U redovima iza dolazi do lančane pokretljivosti: netko pokrene šutku na prostoru gdje nema mjesta za manevriranje, ali nedostatak se pretvara u prednost kada se ta energija počinje prenositi na cijelu rulju. Tada dolazi do kaotičnog ispreplitanja kojeg ljudi nazivaju "naguravanje" ili "natiskavanje". Nazivaju to tako jer im ide na živce. žele se kak' ti opustiti i u miru gledati svirku. Međutim, za mene veliki koncert poput ovog nije samo slušni doživljaj već multiplikativni ugođaj koji treba osloboditi sve čovjekove psihičke i tjelesne energije. Upravo to natiskavanje dodatno podiže adrenalin tako da čovjek stvarno ima osjećaj kao da je došao na veliki koncert, a ne na neku socku za 15-20 kuna gdje se u krugu od deset metara baca pet ljudi, a ostali stoje mirno po strani. Taj veličanstveni stiskavac kaosa funkcionira kao velika mašina euforije čiji su zupčanici ljudi u masi. To djeluje pomalo prisilno, ali je upravo je najžešca ona euforija nad kojom pojedinac nema kontrolu i ne dopušta mu da se izolira. U radu ove mašine sudjelujemo svi, a poslije kad se oslobodimo mase, svako od nas ponovo će biti svoj čovjek. No prerano je za oslobadanje, jer koncert je tek počeo! Slijedi stvar "Within Thy Enemy" koju je Tucker posvetio nacionalnoj televiziji, što je pomalo smiješno jer Morbidi i nisu tako nepopularan bend i tko zna na koliko su već takvih televizija bili. Kaos se nastavlja u furioznom tempu s pjesmom "Pain Divine", a nakon toga se bez pardona nastavljaju redati: "Beneath the Hollow", "Curse the Flesh", "Chambers of Dis" i "Stricken Arise", a na opće iznenađenje slijedi "Where the Slime Live". I tako izgleda da spore stvari sve više ulaze na nove set-liste, a upravo iz njih izvire ona prava himnična snaga death metala koja čini Morbide jednim od najobožavanijih bendova tog žanra. Posebna je milina bila gledati Treyja kako izvodi onu centralnu solažu posvećenu Eddieu Van Halenu, jednom od njegovih gitarističkih uzora. Uslijedila je stvar "Dawn of the Angry" s "Domination"-a. Zanimljivo je, ali pomalo osiromašujuće, da nije odsvirana niti jedna stvar u čijem je skladanju sudjelovao Erik Rutan. Tako su cijeli "Gateways..." i gotovo cijeli "Domination" isključeni iz repertoara. Pretpostavljam da je to dijelom i zbog toga što nitko nije u mogućnosti autentično skinuti Rutanove solaže, koje nisu brzinski zamršene i razlepršane kao Treyjeve (da ti se oči umore od praćenja prstiju), ali su zato melodične (istočnjacki!), savršeno strukturirane (u smislu glave i repa) i odsvirane s nevjerojatnim feelingom. šteta što čovjek više nije s njima, jer baš je bend obogatio nekom novom dimenzijom sviranja. Bilo kako bilo, set-lista nastavlja teči dalje: "Bil Ur Sag", "World of Shit", "Cleansed in Pestilence" i "Lord of All Fevers and Plague". Ljudi su se taman privikli na prisutnost velikog aviona na maloj pisti, kad ono, ne lezi vraže, lansirana je "Rapture"! Sada u publici nastaje upravo onakvo raspoloženje kakvo najbolje opisuje prijevod naziva tekuće skladbe u svojoj najčišćoj formi. Sve su druge riječi suvišne. A taman kad sam mislio da većeg vrhunca ne može biti, događa se trenutak koji su čekali oni koji znaju što čekati treba: iz razglasa, koji se tada doimao dubok kao samo grotlo pakla, izbila je veličanstvena erupcija apokaliptičnih zvukova najveće death metal himne - "God of Emptiness". Cjelokupno ljudstvo u dvorani ostalo je pokošeno valovima sumorne, ali katarzične ekstaze. To je bio trenutak puštanja zvijeri s lanca za koje su neki živjeli čitav koncert. Djevičanstvo onoga što se dugotrajno čuvalo u okovima digitalnog zapisa, sada je prepušteno na milost i nemilost raskalašenog upijanja živih zvukova. Nakon tog trenutka više ništa nije isto. Da li u pozitivnom ili negativnom smislu, to ćemo vidjeti kroz daljnju koncertnu praksu izvodenja ove skladbe. Do tada, uživajmo što se ovaj doživljaj dogodio među prvima baš nama. Ako nije, jadan ja i moje odušeljvljenje. Uglavnom, zvukovi "God of Emptiness"-a odmah su se pretočili u pjesmu "Enshrined by Grace" s najnovijeg albuma. Pomalo je bilo i šteta što himna nije izvedena do kraja, no izgleda da je to trenutak za koji treba drugi put živjeti. Za kraj smo se još jednom podsjetili na starije dane uz "Chapel of Ghouls". Odlazak strojovođa paklene death metal mašine ispraćen je euforičnim ovacijama mase, nakon čega se publika razilazi. Euforični dojmovi se nastavljaju razmjenjivati u postkoncertnim interakcijama, ali magična aura zajedništva oko publike se gasi. Tek sada svi ponovo dolazimo k sebi i vracamo se u surovu stvarnost gdje ćemo se nakon odlaska s ovog velikog zbivanja i dolaska na iduće Zlostavljanje prisjetiti da metalac brat bratu nije. Ipak, uvijek ćemo zvati u svoje misli ove nostalgične trenutke zajedništva kada smo bili zupčanici u mašini euforije, a glazba naše jedino pokretačko gorivo. Treba poželjeti da je takvih trenutaka što više.
Ostale opaske:
- Treba primjetiti da je zvuk bio neoubičajeno čist za Močvarine prilike. Sve se čulo kristalno jasno, a pogotovo bubnjevi. Živjeli dobri tonci koji znaju svoj posao!
- Steve Tucker je bio nešto manje pokretljiv na stageu, jer je malo iščašio gležanj igrajući nogomet s Krisiunima. No tako mu i treba kad se ide nadmetati u driblanju s Brazilcima. Ali nema veze, živjelo geslo: "Muzikom protiv sporta!".
- I u backstageu su se Morbidi pokazali kao ljudi koji znaju cijeniti svoje fanove. Tko je došao mogao se fino najesti i napričati. Slikanja i davanja potpisa isto je bilo gro. Živjela pristupačnost!
- Nakon koncerta čitav Močvarin podij bio je prepun blata i razbijenih stakala, pa su se ljudi na slušaoni često posklizavali, a ne bi bilo čudo da se netko razrezao. Što, da se ja sad sekiram? Ma rek'o zajebi, razrez'o se ja i na Pungentima pa mi je bilo super! Živjelo trpljenje štete radi većeg dobitka!
Ognjen Bašić
- Internet stranica događaja:
- n/a
- Datum objavljivanja izvještaja:
- 27. 03. 2004.
 |
|
