15. 10. 2003. - BONGZILLA, BLUTCH, BASTINADO
Močvara, Zagreb, Hrvatska
Iako sam bio svjestan činjenice da mi još uvijek više leži kombinacija alkohola i metal glazbe, nego marihuane i rocka (koliko god to sve bilo relativno), te srijede odlučih provesti večer obavijen velom sporih ritmova, valjajućih rockerskih rifova i omamljujuće stoner atmosfere. Iako mnoge bendove sličnih glazbenih raspona štujem i slušam, uvijek postoji potencijalna opasnost od neatraktivnosti, iritantnog minimalizma, prehomogenosti (u negativnom smislu) i inercije takve glazbe same po sebi (ili bukvalno rečeno - dosađivanja).
Za vrijeme početka svirke domaćih snaga, u sali jedva da je bilo 20-tak ljudi. Prava šteta, jer Bastinado sviraju tečan, instrumentalan i nadasve kvalitetan odraz najboljih elemenata ovakvog zvuka (misli se dakako na stoner rock / sludge glazbu). Bastinado su bliski cjenjenim Kyuss, na trenutke teški i masni poput Crowbara i prokrvljeni povremenom mističnom melodioznišću koja asocira na Tool, Deftones, pa čak i Mastadon. Inače, isti su svoj nastup začinili i jednim humorističnim detaljem - nastupili su u mraku, a na glavama su imali male rudarske (izviđačke?) lampice. Zbilja smješan prizor. Zagrebački trojac dodatnu je dozu simpatičnosti pokazao i zamjenom instrumenata na zadnjoj, a meni ujedno i najboljoj pjesmi. Koliko je god bezvokalnost postala njihov trademark, moje je mišljene da neke pjesme jednostavno "traže" vokal (šteta, kad je potencijal toliko jak).
Na sastav Blutch neću toršiti puno riječi (naravno, lažem). Od usporedbi s velikanima Crowbar, Neurosis, ili pak Napalm Death, nisam vidio ama baš ništa. Mislim, nemojte me krivo shvatiti, neke dodirne crte postoje, ali meni Blutch predstavlja onaj lošiji par rukava, napornu stranu noise / sludge / whatever kovanice. Te večeri Blutch su bili carevi ultraspore, neinteresantne i neizazovne buke, mikrofonije i puževskih ritmova. Vokal / gitarist je svoje nasumično urlajuće upadice obavljao na toliko visoko postavljenom mikrofonu da se morao propinajti na prste da ga dosegne - mazohist. Jedan moj prijatelj sve bi to sumirao jednom izjavom: "Ovo je za konja ubit'".
Količina ljudi koja je došla vidjeti Bongzillu već je dotad bila na dostatnoj razini. Samodeklarirani ultrakonzumenti marihuane uživo zvuče nešto življe nego na samom CD izdanju (gdje su mi uvijek bili "prespuštajući", polagano valjajući zakamuflirane masne rock / bluesy rifove potrekpljene neartikuliranim vriskovima od strane vokala.) Zvučali su mi kao lijeni, o THC-u ovisni polubrat Iron Monkeya u stonerskijoj verziji s manje šusa i zlobe. Za vrijeme nastupa, a i na njegovom kraju (2 bisa), simpatični je frontman publici poručio da su elemente njihove neiscrpne "inspiracije" spremni kupiti ili mijenjati za merchandise jer se, šatro, moraju ići drogirati (jebeš to ak' već nisu dotad bili zgaženi, carina nije neki izgovor).
Bongjella
- Internet stranica događaja:
- n/a
- Datum objavljivanja izvještaja:
- 25. 10. 2003.
 |
|
