17. 06. 2003. - IRON MAIDEN, MURDERDOLLS
Gradski stadion, Velika Gorica, Hrvatska
Maidene sam prvi put gledao kao sedamnaestogodišnjak, u sklopu X-Factor turneje, i moram priznati da sam, unatoč Blazeovom patkolikom izgledu i minornim vokalnim mogućnostima bio oduševljen nastupom benda. S obzirom da mi je taj događaj ostao u vrlo ugodnom sjećanju, da li zbog moje mladosti i zbog toga što je to bio prvi veći koncert kojem sam prisustvovao, da li zbog dobre svirke i moje tadašnje fasciniranosti bendom ili nećeg trećeg, sada više stvarno ne znam, ali sam nekako očekivao da će me ovaj koncert u Zagrebu ostaviti jednako oduševljenim.
Nego, da ne duljim naklapanjima o prošlosti i da pređem na stvar prije nego što obolim od akutne nostalgije...
Krenusmo mi tako u 15:30 prema velikogoričkom stadionu. Da ne bude zabune, ovaj rani odlazak prema mjestu održavanja koncerta nije rezultat naše nadobudne želje za pokazivanjem ili prženjem na suncu idućih pet sati nego posljedica službene obavijesti u kojoj stoji da novinarske akreditacije možemo podići na press štandu od 15 - 17h. Što je - tu je. Oboružao sam se mlijekom za sunčanje s faktorom 40 (koliko god to sada blesavo zvučalo, vidjevši nekoliko nesretnika koji su izgledali kao švabe na plaži, bio sam izrazito zadovoljan svojom pronicljivošću) i s ostatkom ekipe krenuo na mjesto događaja.
Iako smo, po mom mišljenju, relativno rano stigli, bliža okolica stadiona već je bila napućena povelikim brojem obožavatelja svih uzrasta. U sveopćoj gužvi u potrazi za press šatorom osoblje nas je slalo s jednog kraja stadiona na drugi (više puta!) dok konačno nismo stigli do onoga što je trebalo biti dotični šator. Ovdje je naglasak na trebalo biti jer očito nije bilo ni tad a ni idućih nekoliko sati. Pomalo isfrustrirani razvojem situacije odlučili smo pričekati osposobljavanje odjela za akreditacije u obližnjoj birtiji (cijena piva od 15 kuna, a i odgovarajuće skupa hrana na štandovima ubili su u nama svaku želju da se i dalje motamo oko stadiona). U satima iščekivanja imao sam priliku malo bolje promotriti fanove koji su se skupljali u blizini. Bilo je tu roditelja s djecom, roditelja bez djece, djece bez roditelja, pubertetlija, adolescenata i ozbiljnog puka. Primijetio sam da svaki prvi i pol čovjek nosi Iron Maiden majcu, a i ostali su se svojski potrudili izraziti svoju pripadnost određenoj skupini. Valjda da bi se lakše prepoznali u sveopćem metežu. E, kako se mi toga nismo sjetili! Možda da smo se u skladu s nazivom zinea bar malo unakazili nekim instant ožiljkom na ruci npr. Treba se pokazati gdje tko spada. Da svi znaju. I da te i kasnije prepoznaju.
Konačno nam je oko 19 sati javljeno da možemo podići akreditacije pa se uputismo prema ulazu. Naravno, da ne bi bilo presavršeno, meni su na popisu zamijenili spol. No nakon kratkog uvjeravanja riješili smo i to.
I eto, nakon raznoraznih peripetija stigli smo i do predgrupe. Fotografa smo ostavili da čeka foto akreditacije (moglo se fotografirati samo jedan bend i to samo tri stvari). Čim su Murderdolls počeli svirati ja sam se konačno zadovoljan smjestio na tribinama i odlučio malo bolje baciti oko na njih. No, na moju nesreću i meni se u tom trenu nešto ubacilo u oko i razbilo mi leću. Slijedom događaja završio sam u WC-u backstagea kopajući si po oku, pa sam, eto, propustio ostatak svirke predgrupe. Kako nisam imao sreće s vađenjem ostatakaleće iz oka potražio sam pomoć u kolima hitne pomoći, ali ni oni nisu bili u stanju išta napraviti po tom pitanju, pa su se na kraju i čuvari backstagea ponudili u rješavanju mojih očnih problema i ovom im prilikom želim zahvaliti na ljubaznosti (na žalost ni oni nisu bili bolje sreće).Ćorav ili ne, morao sam se vratiti natrag na početnu poziciju jer je počinjao nastup dugoočekivane senzacije - Iron Maidena i zrakom su se prolomili prvi taktovi "The Number of the Beast" s kojom je započeo koncert. Dalje su se nizali poznati hitovi među kojima su bili "Revelations", "Fear of the Dark", "Clairvoyant", "Heaven Can Wait", "Iron Maiden" i dr. Ogromna pozornica bila je ukrašena Eddijevim slikama, a iza benda bio je postavljen i display. Zvuk je bio savršen, a ni rasvjeta nije zaostajala za njim. Dickinson je trčkarao po dvoetažnoj pozornici igrajući se s publikom skrivača sklanjajući se svako malo iza zastora. Gers je standardno cupkao i mahato nožicama, a Harris pjevušio tekstove pjesama. Oko sredine koncerta je, očekivano,i divovski Eddie izašao na pozornicu. Zapravo, sve je bilo kao na bilo kojem drugom njihovom koncertu na bilo kojoj turneji. Profesionalno odrađen koncert, možda čak preprofesionalno i to je predstavljalo problem. Komunikacija s publikom bila je minorna. Osim nekoliko pozdrava, apeliranja na poštenje i pozivanja na kupnju njihovog novog albuma te standardizirane "Scream for me Zagreb!" Dickinson nije progovorio ni riječ s publikom, a nakon poziva na bis odsvirali su samo dvije stvari - "Bring Your Daughter to the Slaughter" i "Run to the Hills" i nakon toga se bez riječi pokupili s pozornice. Tu je još i činjenica da nitko nije imao pristup u backstage. Očito je ovo Maidenima bio samo još jedan koncert u nizu i nije ih baš pretjerano zanimala publika koja je nakon dugo vremena konačno dočekala ovakav "spektakl" i koja je očekivala ipak nešto više od svojih idola.
I tako je prošlo i to. Publika se počela polako razilaziti. Neki su se uputili po obližnjim parkovima, neki kući, a ja na očnu hitnu. (Barem ću po nečemu pamtiti ove Maidene!)
Ivan Grozni
- Internet stranica događaja:
- n/a
- Datum objavljivanja izvještaja:
- 20. 06. 2003.
 |
|
