27. 05. 2003. - TODAY IS THE DAY, CHARGER, CLOSER THAN KIN, GONE BALD
Močvara, Zagreb, Hrvatska
Nakon nastupa Pungent Stencha u sklopu koncerta koji se mogao nazvati metal zicerom, barem u pogledu glazbenog stila i publike, tri dana kasnije uslijedio je koncertni test malo drugačijih graničnih vrijednosti. O neupućenosti i nezainteresiranosti puka za ovaj događaj svjedočio je relativno mali broj posjetitelja, što ipak nije spriječilo iste da zajedno s izvođačima uživaju u pruženoj zabavi.
Oko pola deset na stage se penju Nizozemci Gone Bald, čiji je frontman Hrvat iz Siska (ako se ne varam). Unatoč tome da su ovdje nastupili i prije deset dana, posao su obavili vrlo usredotočeno i adekvatno su zagrijali ambijent za cjelovečernji val buke. Gone Bald kombiniraju česte promjene ritma i intenziteta s preciznim tajminzima, emocionalnost, buku i zanimljiva gitaristička rješenja. Koncertno zahvalnija i pitkija glazbena forma dolazi nam u obliku Closer Than Kin, koji na vrlo slušljiv i gibak način miješaju sve i svašta, od melodičnog HC / punka, klasičnog žestokog i žustrog HC-a, do modernog thrasha i nu zvuka. Jedino nisam razumio zašto se karakteriziraju kao horrorcore kad zvuče školski, za pitome mlađe uzraste. Možda zbog lirike. A možda su u...
Pravo zlo i buku dostavili su nam Britanci Charger. Naravno, u skladu s mnogima njima nalik, odani su bendovima tipa Black Flag, Black Sabath, a kao lajtmotiv dolazi mikrofonija te masni i jednostavni sludge rifovi, pa nije ni čudo što doista zvuče kao manje inertni nadobudni hibrid Iron Monkeya i Eye Hate God. Iako ne baš komunikativni i raspoloženi (respect!), pokazali su da ih boli kita, te da su bolno bučni, nadrkani, konkretni i do koske ogoljeni sludgeri. Vokalist Tim stalno je nešto negodovao oko zvuka i rasvjete. Možda se ne bi trebao toliko nervirati da ne završi kao Johnny Morrow iz Iron Monkeya (koji vjerovatno nije preminuo od srčanog udara, već ga je ublia black metal mafija jer je mrzio black metal (SIC)).
Uz mikrofoniju počeli, s istim završili. Odoše mi bubnjići! Usprkos mom znatnom umoru, nije mi palo na pamet propustiti Today Is The Day, bend koji u beskompromisnom obliku koristi mržnju, depresiju i sve ostalo negativno što razdire čovjekov zdrav razum, a da se izraziti kroz glazbu. Steve Austin doista je impresivan predvodnik svog čopora. Mijenja članove benda kao što je Stanley Kubrick mijenjao svoje filmsko osoblje, lud je kao pas koji jede djevojčice, a ljut poput razjarene zmije u potrazi za žrtvom. Sikće na cijelo jebeno čovječanstvo u želji da ga proždre u maniri najcrnje frustracije mizantropski distorziranog antikrista. No, zvjer koju Austin utjelovljuje istovrijemeno je i ranjiva, dok Today Is The Day predstavlja egzorcizam svih njegovih patnji, neostvarenih žudnji, prijevara, boli i izolacije. A uživo? Čovjek trči, skače, svira, vrišti, sam stavlja kazete s introima i gasi ih, potiče publiku na kretnje i unosi dušu i tijelo u svaku sekundu svoje glazbe. Proliveni znoj mogao se mjeriti u decilitrima. Basist također rastura, a novi bubnjar nije ljudsko biće (gdje ih samo nalazi?!). Nesveti trojac svirao je prilično dugo, podjednako rasporedivši stariji i novi materijal. Isticanje pojedinih pjesama nije potrebno, jer bilo ih je zaista mnogo (a i većina ih nije dugačka). Samo bih napomenuo da pobornici meni omiljenih "Temple of the Morning Star" i "In the Eyes of God" nisu zakinuti. Na jednoj pjesmi gostovao je pjevač iz Gone Bald, a na obradi pjesme Chrisa Isaaca (ne pitajte me zašto!) ekipa iz Closer Than Kin i još neki. Krš, lom, krv, znoj, suze, pivo, staklo, buka... ...biiiip!
Nekima je možda pred kraj koncerta već bilo prenaporno, ali su i takvi ostali pogledati headlinere do kraja, makar zbog überdrummera.
Majica "In the Eyes of God" prodana je u rekordnom broju primjeraka, dovoljno da se osnuje mlada i stara T. I. T. D. nogometna reprezentacija. Vjerovatno zbog ultra - mega - turbo - cool - zle slike na prednjoj strani ili su neki na koncert došli samo da kupe jeftinu majcu i time obnove svoju garderobu za hladnije dane.
"Today Is The Day.
To destroy mankind and all that it stands for. To live my life the way I want to.
To do what I believe is right. To devour enemies and celebrate life with friends.
To never give up even though it hurts. To fight the blackness inside. To walk alone.
To go beyond. To look within. To give yourself. To love and to hate.
Today Is The Day" (Steve Austin)
Matija Jelić
- Internet stranica događaja:
- n/a
- Datum objavljivanja izvještaja:
- 11. 06. 2003.
 |
|
