08. 02. 2003. - SAMAEL, CATHEDRAL, WITHOUT FACE
Planet Music, Beč, Austija
19 h...
...i tako smo nakon peterosatne migracije kroz tri države i polusatnog relativno
uspješnog navigiranja po raznoraznim bečkim gürtlovima dospjeli do kluba Planet
Music u kojem je za cca 1h trebao početi koncert. Potaknuti višesatnim preživanjem
tijekom vožnje odlučili smo si, po starom balkanskom običaju, prije ulaska u klub
"...nešto malo 'spiti'" i pritom po ugodnih minus nešto prošetati okolnim
kvartom. Došavši pred vrata Planeta, nekih četrdesetak minuta kasnije, instantno
smo pomislili da je koncert otkazan. Naime, poučeni ustaljenim zagrebačkim običajem
višesatnog zasijedanja i dehidriranja organizma etanolom uoči početka koncerta,
bili smo zatečeni nedostatkom jedinki ljudske populacije sličnog muzičkog usmjerenja
ispred ulaza u klub. Ma, zapravo, nije bilo žive duše nigdje u blizini. Ipak,
ohrabreni prisustvom tour-busa i nekakvih polukombija pred ulazom ušli smo u klub.
Uslijedila je standardna procedura kupovanja ulaznica, odlaganja suvišne opreme
u garderobu i pretraživanja od strane osiguranja. Naravno, svaki je spol imao
odgovarajućeg istospolnog pretraživača. Prvi je bend počeo svirati točno u 20:30, što je nas navikle na višesatno čekanje na
početak koncerta prilično iznenadilo, tako da smo skoro propustili prvih nekoliko
minuta. Koncert je otvorio mađarski bend Without Face. Moram priznati da ih nikad
do sada nisam slušao, pa ne znam kako zvuče na snimkama, ali me njihov nastup
uživo nije baš impresionirao. Ako je vjerovati promotivnom letku W. F. je Dark-Gothic
bend s primjesama progresive, a njihov album "Astronomicon" proglašen
je albumom mjeseca u engleskom Metal Hammeru. Kao što sam već rekao, ne znam kako
zvuče na studijskoj snimci, ali ovo što sam čuo na koncertu djelovalo mi je prilično
monotono. Doduše, instrumentalna je podloga još bila OK, a isto je i s vokalnom
izvedbom, što se tiče tehnike i glasovnih mogućnosti oba vokala, no tu pozitivna
kritika nastupa ovog benda završava. Statičnost vokala, posebno ženskog, kojem
je vrhunac mobilnosti predstavljao zamah kosom lijevo-desno uz pridržavanje za
stalak mikrofona, te visokofrekventno zavijanje i jaukanje isprekidano hrapavim
polurežećim muškim vokalom koje se jednolično ponavljalo kroz svaku odsviranu
pjesmu nisu nimalo pomogli razbijanju već spomenute monotonije. Gotovo sve, ako
ne i sve pjesme bile su s, kako je to pjevačica svaki put najavljivala "...
njihovog zadnjeg albuma "Astronomicon"" za koji je jedan moj suputnik,
nakon što je zagnjavio punašnu konobaricu za još "...eine rote Weine",
rekao da mu se čini kao da im je i jedini. Sve u svemu, dosta razočaravajuće, a u stvaranju boljeg dojma o bendu ne pomaže ni
činjenica da se vokalistica koja je bila u centru pozornosti obukla kao da ide
na kavu u kvart, a ne na koncert na kojem uz to i nastupa. Toliko o atmosferi,
a da budem iskren sada polako uviđam zašto publika u branši bendova sličnih Without
Faceu favorizira npr. Nightwish.
U pauzi između W. F. -a i Cathedrala koji je nastupao sljedeći imao sam priliku malo bolje razgledati koncertni dio kluba koji je malo veći od zagrebačke Močvare (usporedba za one koji su upoznati s dotičnim zdanjem) i nešto je višeg stropa. Zanimljivo je da je na šankovima uz cjenik pića bio izvješen točan vremenski raspored i dužina nastupa pojedinog benda, a moram priznati, bendovi su se začuđujuće točno držali zadanog im vremenskog intervala, tako da je koncert započeo i završio točno u minutu. No, idemo dalje...
Dakle, drugi po redu nastupio je velikobritanski bend Cathedral koji je za razliku od svojih prethodnika
uspio oživiti publiku, a oni u prvim redovima čak su se počeli stidljivo pomicati.
Zvijezda nastupa ovog žestokorifnog, retrohipijevskog, doommetalskorockerskog
(suzdržat ću se od daljnjeg epitetiziranja) benda bio je Lee Dorian, bivši vokal
Napalm Deatha koji je svojim morisonovskim pozama, raznoraznim grimasama, hipijevskim
skakutanjem po pozornici i, naravno, nekoliko puta ponovljenim prizorima vješanja
o žicu mikrofona uspio osvježiti večer. Doduše, nije ni basist bio za odbaciti.
Svojim žestokim isprekidanim trzajima glavom i tijelom, djelujući pomalo epileptično,
dodao je popriličnu dozu energije nastupu. Istina, bas se gotovo uopće nije ni čuo, ali bože moj...
Nakon odrađenih, ni manje ni više nego 45 zadanih minuta svirke i Cathedral je napustio pozornicu koju su tehničari počeli pripremati za nastup zvijezda večeri - Samaela.
E sad, vrijeme je da se osvrnem i na to kako se, unatoč mojim očekivanjima, do
nastupa glavnog benda, a ni za vrijeme istog nije uspjelo skupiti više od tristotinjak
ljudi. Stvarno poražavajuća činjenica s obzirom na to da je Beč grad koji broji
oko 4 milijuna glava, a i oni prisutni bili su nekako čudni. Većina ih je izgledala
kao da ima dosta preko trideset i kao da su, da se ponovo poslužim riječima svog
suputnika, "... pojeli malo previše Wursta i Sauerkrauta", što se vjerojatno
odnosilo na to da ih je dosta bilo punašno. No to je sad, u biti, irelevantno,
pa da ne duljim, spomenut ću još samo da su u odnosu na zagrebačku publiku na
sličnim događajima bili prilično imobilni (shvatite ovo kao eufemizam).
I konačno u 22h na pozornicu je stupio švicarski bend Samael, što je izazvalo iznenađujuću količinu ovacija i oduševljenja dosada prilično suzdržane publike. Svirka je započela praćena projekcijama na platnu smještenom u pozadini pozornice, a dvorana se napunila energijom ritmičnih rifova, melodičnih klavijatura i poznatog režećeg vokala. U sat i trideset tipično samaelovske atmosfere bend je odsvirao gotovo sav materijal s njihovog posljednjeg albuma "Eternal", dosta pjesama s "Passage"-a, te dvije s "Ceremony of the opposites" i jednu s "Exodus"-a, što je, sudeći po reakcijama auditorija bila dobitna kombinacija, a dinamičnost i energija izvođača, unatoč ozljeđenom vokalu prenjela se na razgaljenu publiku.
Ipak, usprkos svemu navedenom, moram, na žalost, priznati da me nastup Samaela
nije ostavio onako oduševljenim koliko sam očekivao. Klavijature su se dosta slabo
čule što možda može proći kod drugih albuma, ali "Eternal" bez klavijatura
je kao bijela kava bez mlijeka (trenutačno mi ne pada na pamet odgovarajuća usporedba).
Isto tako moram dodati i da je vokal bio dosta suh u usporedbi s onim sa studijske
snimke gdje je profiltriran i poduplan, tako da su refreni nekih pjesama zvučali
dosta neprepoznatljivo. Uzmimo za primjer "Together" s "Eternal"-a
gdje ravno odrecitirani refren nije imao baš mnogo sličnosti s polupjevnim, podebljanim
i profiltriranim vokalom sa studijske snimke. U nekim trenucima je i umor vokala
bio dosta očit, a tu i tamo mu je znao pući i glas. Nakon završetka svirke Samael
je bio pozvan na bis pa su, činilo mi se pomalo nevoljko, odsvirali još tri stvari
u trajanju od 15 minuta. Sve u svemu, mislim da je bend dosta rutinski i bez previše
entuzijazma odradio svoj nastup, ali s obzirom na to kakav su Bečani interes pokazali
za Samael, nisu bolje ni zaslužili.
Ne znam da li je potrebno napomenuti da je dvorana bila ispražnjena u svega nekoliko minuta nakon završetka koncerta, pa smo se i mi pomalo razočarani uputili natrag u Zagreb.
Ivan Grozni
- Internet stranica događaja:
- n/a
- Datum objavljivanja izvještaja:
- 03. 04. 2003.
 |
|
